berlin

POLIĆKE PRIČE I PISMA

Posted on : 12-10-2017 | By : admin | In : 11 CRTICE IZ ŽIVOTA

0

piše: Marko Jareb
U Slitini u zavjetrini od juga ispod Maruline kuće sjedili bi Polićani na kamenjima zbog moguće kiše i nemirnim bi pogledom virkali iza kantuna kuće prema jugu hoće li ih pustiti vrijeme i veliki valovi od juga da se mogu pred večer prebaciti do kuće na Poliću. I tu bi padale razne priče o raznim događajima iz njihovog života i života drugih Polićana.

Ti ljudi su isto osjećali neimaštinu. Nisu baš puno bili debeli. Većinom su bili neobrijani, ispaćena lica, s velikim podočnjacima i s velikim borama na licu i čelu. Kosa im je većinom bila masna i vidjelo se na prvi pogled da se nisu baš puno kupali, a roba im je većinom bila poderana i krpana.

Najbolje volje od tih ljudi bili su oni koji nisu baš bili vrući radnici, a vrijeme im je išlo na ruku da ne moraju ići raditi u polje, ali su bili jaki u pričanju mnogih priča koje su doživjeli.

***

Tu je bilo priča kako se švercao cukar iz Radaza i kad bi finance dolazile, važno bi bilo da ti ne nađu ništa u gajeti i onda topi u more sve što ima cukra u gajeti. I još drugih raznih priča je bilo, kao što je Šepera pričao o spugama na kaneštreli te kako će novce vratiti odnosno dug svom zajmodavcu kad ga Bog pomogne.

***

Čuje se priča, kako otac piše sinu u Australiju s Polića,  pred Prvi svjetski rat, kako su samo jedan put pitali za njega oružnici, a da se ne zna kad će opet biti provjeravanje te da ne bi on došao kući prije nego bi bila vizita, a da je svakog 21. u mjesecu vizita na poglavarstvu, a da oni nisu u lošim odnosima s „likaron odpoglavarstva“ – ovako stoji u pismu – te nastavlja otac – negoćute zamoliti drakisinko slučajno da nebi doša kući oduskrsu – pa otac dodaje u pismu – molin te pošaljimi dabi moga kupiti 100 konji gnjoja zavoštoje posađeno pošto bez njega nema ništa i zaludoseradi dinije njega moglobi doći do rata europeskoga za srbijuje rus franca i inglez anas italija i đerman – naglašava otac u pismu.

* * *

Interesantno je to, da kod pisanja pisama Polićani malo ili uopće ne koriste riječ “ča”, jer valjda smatraju da to nije književno, pa u njihovim pismima se to rijetko može vidjeti. Isto tako se i neke druge riječi iz svakodnevnog njihovog govora ne mogu pročitati u njihovim pismima, ali se kod nekih vidi kako vlastita imena pišu malim slovima, što nije čudno za običnog malog čovjeka iz polićkog puka.

Najbolji primjer za to je pismo što ga zet piše šurjaku u Australiju. Pismo je iz veljače 1911., a glasi ovako ( sve je pisano bez točke i zareza ):

”Dragi šura primijasam vaš ljubezni list na 24 prosinca i razumija sam sve što si mi pisa mismo bili odlučili pisati ali smose ustavili zarad one nesreče štoteje ostavila a zatozafali bogu jerteje oslobodio vražjega kolina nevjernoga jerje ona bila uzpaljenija nego peč kakva đevojka poštena ide u tuđu kuču bez posla i uvečer kasno i ujtro rano jedan put išla rano u kuču u petra kad se je udala anka sestrina i našla tomu di spava a ona dojde kod njega paga smire rukom istalaga rijati iz postelje a onse iskoči pa je iščupa aona stane vijati iplakati atoseje i vanka čulo pa su skočili davidu što jauču a on je ispunija srcu želju aonaje našla štoje iskala pa je legla u postelju da je boli paje mislilaje dačeje u postelji izajti ida su zaboravili oni što su čuli viku paje posli toga nosila tvoje zlato nekoliko dana dokjese čulo po selu pajese zaručila za tomu a onda tije brat brzojavija a ondasuse nastojali vinčati i vinčala seje na 17 sječnja još je dobra bila reči dače onačiniti dane grešu selo ida se ti ne veruješ nikomu negonjoj adače vaših činiti čekati i još nije tvoje zlato vratila mati je tvoja bolesna ima mjesecdan aneznam očeli priboljeti bolest jojje odkosti pa je se izgrčila drugo nemam što da ti pišem nego primi srčeni pozdrav od zeta jure i sestre marije i njihove obitelji aštosambija pisa daču pavu poslati kod tebe a vistemi odgovorili da nije zdravo ida nisam za otuzeminju menije puno drago jaču ga otpraviti u ameriku imau svijetu dobiće i nečak Joko je iša u ameriku i posla san mu tvoju adresu a evo vami njegovu J. P. Lurts strit 118 Alberden Wašeston”

* * *

I onda se sve vrtilo oko novaca što se vidi i iz pisma među kumovima u Australiji, pisano na 30. srpnja 1911. godine. Dijelovi toga pisma ovako glase:”Dragi kume! Bio si mi pisa da ti pošaljem ono novca što si bio uzajmio meni i Zecakeru, ja nisam onda imao još dobivenih, kako sam ti i odgovorio bio, nu sada upravan sam da ti pošaljem, samo mi javi točno svoju adresu, jer neznam stalno kako bi ti ih upravio na koje mjesto.

Jasam složio već dobar dio pjesme od Australije, ma će biti ljepa i duga pa mislim je tiskati, a ovo će joj biti naslov: ‘Pjesma o bjedi i nevolji Dalmatinskog seljaka i življenje u zapadnoj Australiji’ Sbogom Živio!”

***

I vojnicima je novac uvijek bio potreban. To najbolje ilustrira pismo šurjaku u Australiju koje je pisano na 12. srpnja 1913., a dio njega glasi:”Dragi Šura dajenti znati da sam zdravo štose ufan u Boga dače itebe ovo moje malo pismo nači uzdravlju sad ti dajem znati dragi šura dasa evo ima 6 miseci dignut u Mobilizaciju paje slabo volibi da počme rat sutra nego da ovako podnosi ovu muku i žalost u službi boljebi bilo dasa sta još tamo podnio se dosta jada okad sa doša ovamo i sad ima 2 čere i razumiosa dateje dopalo otamo u službu za 4 godine bogami ako je istina provačeš iti onda kakovje ovaj kruh vojnički dami pošalješ ovu svotu novac stoti piše jer pošto dragi šura meni je sad slabo ovamo istrošia sa mnogo u ovih 6 miseci uslužbi i nemogu uvik sa pisati kuči dami pošalju ovotije moja adresa V. M. Stabst Comp. Ercegnuovi Boka Di Cattaro”

* * *

Ovdje se iz ovih pisama  može uočiti kako svi s Polića žele ići vani u Australiju ili u Ameriku radi zarade i boljeg života, a oni koji su došli na primjer u Australiju pišu pjesme o bijednom životu u toj zemlji dalmatinskih seljaka te kako će ih tiskati.

Ipak je činjenica kako svi oni u domovini kojima je netko bio vani i tamo zaradio neki novac, pa ga poslao svojima, kako svi oni imaju izgrađene bolje i veće kuće od drugih.

Write a comment