berlin

BITKA ZA MALI ŽIVOT

Posted on : 17-09-2017 | By : admin | In : 11 CRTICE IZ ŽIVOTA

1

tekst: Branka Oreb-Jerković

21728231_333614300433608_4547882652854582449_nU vlaku iz Münchena za Split kojim smo muž i ja putovali iz Erlangena, gdje je završio mandat u dopunskoj nastavi, bilo je te hladne, zimske večeri malo ljudi, a u našem kupeu samo majka s dvije djevojčice od svojih pet-šest godina. Djevojčice su bile umotane u debele, vunene šalove, tek su im se vidjele oči.

Dok se Marjan Express probijao kroz noć, neznanka i ja smo pričale o svemu i svačemu, a onda mi se požalila da su bile u posjetu rodbini koja živi u Bavarskoj ali su se curice razboljele pa je cijelo putovanje krenulo naopako…
Dobile su zaušnjake…Ma ništa ozbiljno, dječja bolest – kaže mi – ali imaju visoku temperaturu…

Malo sam se družila i s blizankama, pomažući im da kroz igru zaborave na bolest i dug put pred nama…
A po povratku u Split shvatila sam da se i moj život preko noći okrenuo naopako…

Osjećala sam se loše i malaksalo a liječnica je tražila da obavimo par pretraga. Bila sam i zaboravila na suputnice u vlaku dok nisam dobila dijagnozu – zaušnjaci.

Imala sam nepunih 30 godina i dječju bolest, u drugim okolnostima bilo bi mi smiješno.
Ali imala sam fibru i mučninu te jak nagon za povraćanjem i jedva sam stajala na nogama.

Obiteljska liječnica mi je objasnila da potonji simptomi nemaju veze sa zaušnjacima već mi je navela još jednu, puno ozbiljniju dijagnozu – bila sam trudna.
Gledala sam je blijedo, do tog trenutka majčinstvo je za mene bilo samo imaginarna imenica…

Nije da nisam željela postati majka, dapače, uvijek sam govorila ‚da se neću udavati al ću jedan dan imati dijete‘ (naravno, te moje heretične izjave izluđivale su roditelje).
Ali, ‚taj dan‘ nikako nisam zamišljalo ovako. Zamišljala sam filmsku scenu u kojoj djevojka sva ozarena priopćava momku najljepšu vijest na svijetu a on skače od sreće…

Doktorica je, međutim, u trenu raspršila sve moje iluzije:
U slučaju rubeola i zaušnjaka moram vam, na žalost, reći da se pacijentici savjetuje pobačaj.
Počela mi je nabrajati sve moguće komplikacije s kojima se mogu suočiti u trudnoći kao i opasnosti po zdravlje djeteta…

Ne znam kako sam taj dan došla kući, ne sjećam se ni kako sam te loše vijesti priopćila ukućanima.
Ničeg se ne sjećam, osim da sam pala u postelju s 40 C fibre. Mater je bila dan-noć uz mene, stavljala bi obloge od rakije ili kvasine i fete sirovog krumpira na stopala…odbijala sam piti lijekove da ne naškode djetetu.
U par navrata sam jedva došla do toaleta, padala u nesvjest i zvali su Hitnu, ali nisam htjela otići u bolnicu…Bilo me strah da će me prisiliti na abortus. A moje, još nerođeno dijete, bilo je junačina, nije se dalo…našli smo se nas dvoje žilavih i upornih u namjeri da istrajemo u životu.

Kad sam ozdravila od zaušnjaka otišla sam specijalisti, dr. Duji Kaliterni i on me ohrabrio riječima: -Pratit ćemo stanje i vidjeti šta će biti....Slijedili su mjeseci neizvjesnosti, najteži mjeseci u mom životu.

Na proljeće sam se vratila na posao i radila dok nisam imala pravo na porodiljni….a u rujnu, točnije 16.rujna 1986. u 22.50 sati, rodio se moj prvijenac, sin Luka. Dobio je ime po crkvici sv. Luke nedaleko Vignja, jer kao što je babica na porodu rekla: –Ovoga je sam Bog spasio!

Kad sam  Luku uzela u naručje svi problemi i sumnje bili su iza nas.

Trideset i jednu godinu kasnije, još pamtim i nosim taj topli osjećaj.

Comments (1)

Ova priča me je dirnula i smatram da je ljubav i hrabrost vodila Branku u teškoj bitci za život djeteta, Luki želim sretan rođendan a majci šaljem veliku pusu za veliko djelo. Urednici HVALA za nedjeljnu priču, koja bi se mogla za oltarom pripovjedati.

Write a comment