berlin

NA VJETROMETINI

Posted on : 11-08-2017 | By : admin | In : 11 CRTICE IZ ŽIVOTA

0

tekst: Marija Iličić
Valovi Rogue 2Ponekad nas život stavi na kušnju koja se često čini nerješiva pa nas šiba sa svih strana. Mi se tada osjećamo tako slabi i krhki kao list koji pleše na vjetru, kao da stojimo na ivici provalije, na vjetrometini.

Oblaci su toga dana najavljivali kišu. U zraku se osjećala težina i omara, a preda mnom jedan ispit, samo jedan jedini zadnje godine studiranja na medicini. Sve sam isplanirao. Ljeto ću provesti svuda pomalo. Diplomski rad mi je pri kraju i mogu uzviknuti: „O, slatka slobodo! Evo me! Već sam otresao prašinu sa studentskih cipela i ostavio ih cimeru. On naime guli još dvije godine.“

Ovaj posljednji ispit pomno sam pripremio, baš onako detaljno kako i treba. Sav sam se dao u planiranje vremena. Poslije danas, malo ću odmarati pa ću malo raditi, onda otići na more kod strica, i na kraju upasti negdje na odrađivanje pripravničkog staža. Dragi moji bolesnici, nema za vas više brige! Stiže mladi doktor pun elana i entuzijazma koji će liječiti sve vaše bolesti.

Svih tih dana po glavi mi se motala uzrečica koju je moj otac znao reći: „ Ne pravi ražanj dok je zec u šumi!“  Ma to je glupost i otkud mi sad to palo na pamet!? Ta, moram planirati i praviti planove za budućnost. To je u osnovi dar za bolji i kvalitetniji život kao i napredak. Ta neću valjda živjeti od danas do sutra!

Ispit sam još jednom ponovio tek da se prisjetim onih najbitnijih sitnica jer sitnice u stvari sačinjavaju život. Došao je i taj dan. Torbe sam već spremio za put. Dolazim ti dome, slatki dome!

U predvorju kabineta mahnu mi prijatelj Luka i doviknu mi: „Baš si kao zec!“

Bio sam ljut i upitam ga:  „Zar i tebe prijatelju pere ta glupa fraza o ražnju i zecu kao i moga oca?“

On me čudno pogleda i reče mi: „Ja ne znam o čemu ti pričaš, a htio sam ti reći da si danas dotrčao brzo kao zec, među prvima.“

Bilo nas je dosta toga dana na ispitu. Ulaze i izlaze, netko s osmijehom, a netko s prikrivenom suzom u očima. Ja stojim kao na vjetrometini pokraj vrata i nikako da dođem na red. Vrijeme se rasteglo kao duga na nebu koju vidim krajičkom oka jer je u međuvremenu pala kiša i razvedrilo se.

Kad je nas ostalo samo dvoje, profesor pozove mene. Mislio sam kako sam naučio baš sve. Učio jesam, ali znao nisam, kao da je ono otvaranje vrata i iščekivanje odnijelo sve moje znanje. Profesora čujem tamo negdje u daljini kako mi govori da ovo nije dovoljno.

„Dragi kolega Ivane,a da se ipak mi vidimo na jesen!? Ljeto je pred vama, vremena imate pa to pripremite malo bolje!“

Ne znam jesam li rekao doviđenja, znam samo da sam niz vjetar bacio sve svoje planove i otišao, a onaj batić u glavi mi je odzvanjao: „Ne pravi ražanj dok je zec u šumi!“

Write a comment