berlin

ZOVEM SE SREĆKO

Posted on : 08-08-2017 | By : admin | In : PITANJA JE MNOGO

2

/ Svim napuštenim djevojčicama i dječacima i njihovim posvojiteljima /

tekst: Marija Kukić
djecji-crtez-obiteljVeć sam student na završnoj godini jednog elitnog fakulteta. Kad sam saznao za svoju prošlost, odlučio sam promijeniti svoje osobno ime u – Srećko.

U domu za nezbrinutu djecu dobio sam ime Tugomir, valjda zato što sam uvijek bio i miran i tužan. To ime me je pratilo sve do trenutka dok nisam saznao pravu istinu o sebi i svome životu.

Pričali su mi moji „roditelji“ tj. posvojitelji: Stariji bračni par krenuo je na njivu. Htjeli su ubrati nekoliko klipova mladog kukuruza da si zaslade nepce. Čim su zakoračili u kukuruzište, učinilo im se kao da čuju sićušni dječji plač  Zastali su, osluhnuli, krenuli… a onda opet začuli sićušni glasić kako plače. Krenuli su dublje u kukuruzište prateći dječji plač. Lomili su već napola žuto lišće kukuruza, zaplitali se u kupine koje su tu rasle, udarali stopalima u suho busenje, ali nisu odustajali.

I, gle! U jarku između redova  kukuruza ugledali su mene, sitno, uplašeno,  nježno, gladno i napušteno djetešce. Gledao sam ih uplakanim tužnim okicama koje kao da su ih molile  da me ne ostave tu da umrem, na toj vrućini i sparini, na toj udaljenoj njivi kukuruza. Što će odlučiti?

Uzeli su me nježno u naručje i odnijeli svojoj kući. Tamo su me danima njegovali  nadajući se da će me netko doći tražiti. Skrbili su se o meni tražeći ljude koji su me tako hladnokrvno ostavili da umrem na nekom kukuruzištu. Kada je potraga za biološkim roditeljima postala nemoguća misija, smješten sam u Dom za nezbrinutu i napuštenu djecu. Ljudi koji su me pronašli, nisu su se ni uz najbolju volju mogli o meni brinuti jer su bili i stari, i siromašni i bez novca.

Rastao sam u domu nadajući se da će jednom doći neki dobri ljudi i usvojiti me. Ali nada je sve više blijedila jer svi su htjeli ili djevojčicu ili posve malu bebu. O, koliko puta sam poželio da sam djevojčica!

A, tada iznenada, dobio sam na poklon najljepši  i najpoželjniji novogodišnji dar. Iz daleka je došao mlađi bračni par koji nije mogao imati vlastito dijete. Iako su i oni željeli djevojčicu, predomislili su se kada su čuli da mogu uzeti mene. Sada, ili do druge prilike čekati!!!

Nisu dugo dvojili. Ne smiju propustiti ovu priliku! I tako sam se našao u malom gradiću okružen ljubavlju, pažnjom i nježnošću svojih posvojitelja. Bio sam malen i nisam znao da mi oni nisu roditelji. Zvao sam ih mamom i tatom. Od njih sam krenuo u osnovnu školu, putovao autobusom u gimnaziju u veći grad, upisao željeni fakultet… Osjećao sam u svakom trenutku koliko me vole i koliko im je važno da budem sretan.

Odlučio sam promijeniti osobno ime. Ne želim biti Tugomir jer ja sam sretan mladi čovjek koji se sada zove -Srećko.

Zahvalan sam starcima koji su me pokupili iz kukuruzišta. Zahvalan sam svojim roditeljima kojima sam postao pravi i jedini zakoniti sin i čije prezime s ponosom nosim. Trudit ću se da im zahvalnost iskažem svojim časnim i poštenim životom, i da se jednoga dana, kada oni postanu stari i nemoćni, brinem o njima jednako onako kako su se oni brinuli o meni kada su me uzeli u svoje okrilje.

A jedna mudra glava je rekla: „Kad uživamo slatki plod, valja se sa zahvalnošću sjetiti onoga tko je zasadio voćke.“  Tako će i biti!

Nisam više Tugomir, ja sam jedan sretni i veseli – Srećko.

Comments (2)

Hvala! Crpljena iz stvarnog života.

Bez obzira čije gene nosimo, roditelj se postaje samo srcem. Divna i dirljiva priča.

Write a comment