berlin

DODIRNUTI NEBO

Posted on : 07-08-2017 | By : admin | In : 11 CRTICE IZ ŽIVOTA

3

piše: Branka Oreb-Jerković

imagesNa njenom malom balkonu na trećem katu stambene zgrade u središtu Splita ima mjesta tek za stolicu i dva pitara.

Tipičan primjer stanogradnje iz socijalističkih vremena gdje dvije obitelji dijele isti balkonski prostor, ograđen tek stjenkom od pleksiglasa. Unatoč tome, često je se može naći u tome kutku, zavaljenu u šezlon i pogleda uprtog negdje u daljinu.

Nitko joj ne bi dao 80 godina, još uvijek mi je lijepa kao kad je bila mlada, a bila je zaista prava ljepotica. Još uvijek pituraje kosu u crno, jedino joj jedan sijedi pramen pada na čelo. Ne da se ona, makar je već postala i prabaka… Drago joj je i nosit modernu odjeću i s osmjehom od uha do uha izaći s prijateljicom na kavu.

Pred neki dan dođem joj u posjetu i zateknem je u starom šezlonu, gleda u neku zamišljenu nebesku točku i pita me:

Šta misliš, jel‘ bih ja to mogla?!

Šta jel‘ bi mogla?! – pitam u čudu, prateći njezin pogled prema vedrom nebu. U djeliću sekunde obuzeo me strah da nije navukla neku dijagnozu, postala dementna, šta znaš, godine su…

Ali ona se s nekom iskrom u očima okrene k meni pa će:

– Mislim, letit, bili mogla letit?

Isuse, kakvo sad letenje! – mislim se, već ozbiljno zabrinuta za njezino mentalno zdravlje. Vrtim glavom, kolutam očima, a ona će opet:

– Ma ludo jedna, bili se mogla vozit u avionu, to te pitam?!  Pa prstom pokazuje na zrakoplov što je upravo uzletio iz zračne luke u Resniku.

– A to, pa šta ne kažešššš –  ispustila sam zrak kao na tečaju joge….

– Ja ti znam ovako dugo sjedit i pratit avione kako uzlijeću i slijeću i razmišljam kako bi bilo lipo ukrcat se i otić negdi di nisam bila…

– Zašto ne, puno tvojih vršnjaka bez problema putuje avionom. Oni penzići na Floridi stalno điraju, obilaze svit, luduju…imaš para, vrimena, tko ti brani….?!

– Ne znam bili mi škodilo?

– Dok ne provaš, nećeš ni znat– velim joj.

Na odlasku sam razmišljala o maštanjima 80-godišnje udovice koja se nikad nije otisnula u svijet zrakoplovom iako je svojevremeno često putovala drugim prijevoznim sredstvima u obilazak rodbine, na vjenčanja i pričesti. Ili u zadnje vrijeme za Svi Svete na grob mužu.

Otkrila mi je svoju tajnu, makar i sama svjesna da možda nikad neće dodirnuti nebo. Ali, njezino pitanje me natjeralo na razmišljanje o tome kako su neki ljudi pored nas cijeli život a zapravo ih ne poznajemo. Shvaćaš ih zdravo za gotovo, kao nekoga tko je tu za tvoje potrebe i prohtjeve, kao nekoga tko nema svoje snove i želje jer je – ostario.

Htjela sam joj savjetovati da otputuje i ne razmišlja o strahu od letenja. Uostalom, koliko ljudi ga proživljava svakodnevno. Nije zaludu američka spisateljica Erica Jong prodala svoju knjigu ‚Strah od letenja‘ u 20 milijuna primjeraka.

Palo mi je na pamet kupiti joj turistički paket za neku prestižnu europsku destinaciju do koje se može doći za sat-dva pa neka ispuni želju.

No, ima liječnika koji upozoravaju da letenje može biti opasno za starije srčane bolesnike budući je ipak riječ o ekvivalentu penjanja na planinu od 2400 metara nadmorske visine.

Ne, ne mogu se igrat s njezinim zdravljem.

Pa ipak je ona moja majka.

Comments (3)

„Ne, ne mogu se igrat s njezinim zdravljem.
Pa ipak je ona moja majka.“
Djeca se odjednom počnu ponašati kao roditelji nekada prema njima, dok su bili djeca; brižno, zaštitnički. A čovjeku, bez obzira na godine, uvijek treba sanjarenja, radoznalosti, života… Lijepo ispričana priča!:)

Lipa priča! Tužno je kad nam ostanu samo pitanja bez odgovora.

Topla ljudska priča!

Write a comment