berlin

JAČI OD PODJELE

Posted on : 24-06-2017 | By : admin | In : Marijana Šundov: MOJE RAZGLEDNICE

0

BERLIN – I. dio

tekst i foto: Marijana Šundov
Dana unnamed (11)22.6.2017. – Danima sam se radovala putovanju i posjetu Berlinu. Planirala sam što ću vidjeti, što ću pitati domaćine, kako ću se odjenuti, koje cipele i torbice ponijeti. Radovala sam se ponovo vidjeti nakon gotovo 10 godina Berlin, a iznad svega sam se veselila susretu s prijateljima, Sonjom i Brankom.

Nije ispalo kako sam ja planirala, gotovo ništa od odjeće i obuće nije bilo odgovarajuće, pametan potez mi je bio stavljanje u prtljagu, u zadnji tren pred polazak, debelog mantila jer Berlin nas je sačekao na nekih 7 stupnjeva temperature, s kišom i hladnim vjetrom. Nije ispalo kako sam se nadala – bilo je puno bolje!

Da, unatoč vremenu, puno bolje – jer sačekali su me predivni ljudi, koji su ponudili svoje prijateljstvo i potrudili se pokazati mi najbolje od svoga grada i zemlje.

Duša sama sebi daje horizonte, a moja je bila ispunjena toplinom i prijateljstvom.

Naravunnamed (10)no prvo večer, usprkos hladnoći i vjetru, jedva sam dočekala zagrliti Sonju i Branka i družiti se s njima u hrvatskom restoranu u srcu Berlina. Djelić doma oživjela je atmosfera sa slikama naših gradova po zidovima, domaća riječ, hrana i naš razgovor o zdravlju, djeci, planovima …

Čudesno je to kako mi svaki put nastavimo razgovor kao da smo se jučer rastavili nas četvero, Sonja i ja i naravno naši supruzi.

Prijateljstvo je to koje traje i traje … Mi ne trebamo ništa jedni od drugih osim toga prijateljstva … vremena koje jedni drugima darujemo.

Berlin se promijenio od mog zadnjeg posjeta, a opet ostao je nekako isti.

Čudesan grad koji raste i mijenja se, nema tu „robovanja“ starim povijesnim jezgrama, ulicama ili trgovima ili zgradama …

Kako bi i moglo biti u gradu, koji je kraj Drugog svjetskog rata dočekao u ruševinama te bio podijeljen, pa ponovo ujedinjen.

Arhunnamed (12)itektura Berlina odražava njegovu u svijetu jedinstvenu povijest, a koja je u jednom trenutku doista bila povijest svijeta, podjela na blokove na rubu nuklearnog rata.

Berlin – grad koji je krenuo od „nulte točke“ postao je kako napisa poznati talijanski arhitekt Aldo Rossi „posljednji urbani junak“.

Grad je to koji je usprkos podjelama preživio i nastavio se razvijati oblikujući novu, svoju arhitekturu i potvrđujući ono što je veliki arhitekt Rossi naglašavao „koncept trajnosti“.

Koncept trajnosti u biti je potvrda čovjekove prilagodljivosti i ostanka u vremenu na istom, određenom prostoru.

Čovjek osjeća ljubav prema rodnoj zemlji … rodnom gradu …selu … mjestu … onom što se jednostavno opisuje kao „ljubav prema rodnoj grudi“.

Ljubav prema domovini i kada si daleko.

I ta ga ljubav nadahnjuje da se bori i opstaje i vraća.

unnamed (14)Nedaleko Berlina je most koji je postao mjesto radnje Spielbergovog filma prevedenog kao „Most špijuna“.

Kako i naslov filma kaže, most je to na kojem su se tijekom Hladnog rata vršile razmjene uhićenih špijuna.

Željezni Glienicke (njemački Glienicker) most, od 1907.godine do danas, povezuje preko rijeke Havel berlinsku četvrt Wansee s Postdamom.

Prije, točnije od 17. stoljeća, na istom ovom mjestu su bila, jedan za drugim tri mosta, drveni i neodgovarajući za ubrzani razvoj i povećanje prometa, koji ga je pratio.

Nakon natječaja, početkom 20. stoljeća sagrađen je sadašnji željezni most doista građevinski ni po čemu poseban. Jedino što ga krasi je skulptura kentaura inače mitskog bića pola čovjeka, a pola konja, koju je izradio njemački kipar Stephen Walter.

Sjećaunnamed (13)m se tog trenutka kada sam s kišobranom u jednoj ruci, drugom rukom dodirnula hladni metal tog jedinstvenog mosta. Osjećala sam se kao da doista dodirujem djelić povijesti – sve što sam čitala o Hladnom ratu, do tada na neki način koncentriralo se i kao materijaliziralo na tom mjestu. Pogledala sam oko sebe, u rijeku, pa preko mosta.

Padala je kiša, rijeka je ipak mirno tekla, površina rijeke bila je prekrivena malim virovima koje su stvarale krupne kapi kiše, ljepota jezera u blizini davala je ljupkost cijelom prostoru.

Pomislila sam kako taj prostor je simbol ljepote Zemlje tog našeg dragulja, jedinstvenog planeta među zvijezdama, ali i trenutaka ljudske bezumnosti, koja je prijetila toj ljepoti i opstanku Planeta i čovjeka.

Most na kojem sam stajala, za mene most uvijek simbolizira spajanje, ljudsku težnju kako za drugim bićem tako i za drugom obalom, po sredini je imao oznaku – liniju razdvajanja.

unnamed (15)Godine 1961. sagrađen je nekih 155 kilometara dug Berlinski zid, koji je prolazio kako mu i ime kaže kroz Berlin – parkovima, mostovima, cestama, kroz cijevi kanalizacije grada, kroz građevine … kroz srca ljudi. Građani Zapadnog Berlina bili su enklava u Istočnom bloku.

Dvije godine poslije u lipnju 1963. grad je posjetio američki predsjednik Kennedy. Berlinčani su mu priredili veličanstveni doček. Okupljenim građanima se predsjednik Kennedy obratio, pred ostalog, i ovim riječima: „Prije dvije tisuće godine najponosnija izjava bila je „civis romanus sum“ („Rimski sam građanin“). Danas, u slobodnom svijetu, najponosnija izjava je „Ich bin eine Berliner!“… Svi slobodni ljudi, gdje god živjeli, građani su Berlina i zato kao slobodan čovjek s ponosom izgovaram riječi „Ich bin eine Berliner!

unnamed (16)A, nekih dvadesetak godina poslije (1987.) na proslavi 750 godina grada Berlina jedan drugi američki predsjednik Ronald Reagan pozvao je sovjetskog lidera Gorbačova da „otvori vrata i sruši zid!“

Danas, s druge strane mosta nalazi se ostatak Berlinskog zida, srušenog 1989. godine.

Ovaj ovdje dio zida potpisan je od strane političara i građana i ostavljen da stoji kao podsjetnik na jedno doba.

A, most špijuna? On i dalje spaja obale i ljude…

A, grad Berlin – „urbani junak“ s početka priče?

Grad raste i razvija se, samo svoj nalik ni na jedan drugi…

Write a comment