berlin

ZAŠTO SAM TAKO ZLOČEST

Posted on : 27-08-2011 | By : admin | In : Danijel Divić

16

IZ NAŠE ARHIVE …objavljeno 14. 2. 2010.
Zanimanje: cinik
Piše: Danijel Divić

edvard munch: krik

Pisanje kolumni o mladim Hrvatima iz dijaspore postaje nešto nalik šamaranju mrtvog magarca. Dobro, ja prečesto volim staviti prst u ranu, malo pročeprkati te zatim dobro posoliti tu ranu. Bojao sam se svakakvih reakcija. Uz sve divne mogućnosti koje nam nudi izobilje Europske Unije, uz malo „guglanja“ – još na mene nitko nije bacio Molotovljev koktel, još nisam dobio pismo puno Antraxa, nema unajmljenih snajperista koji vrebaju iza svakoga ćoška da me pošalju na konačni sud a najmanje od svega vrijeđanja. I što mi to govori? Normalan čovjek bi možda i pomislio da to ima nekakve veze sa time da mladi Hrvati iz dijaspore možda nisu onakvi kakvima ih opisujem u svojim kolumnama te se ne prepoznaju u njima, pa samim time i ne vide potrebu za adekvatnom protureakcijom (ne bi li začepili usta onoj „jugoslavenčini sa Hrvatskog Glasa Berlin“). No kako se ja nipošto ne ubrajam u skupinu tih ljudi („normalnih“ naravno, a još manje i „jugoslavenčina“ – neovisno o tome što sam rođen na dan republike koji baš namjerno pišem malim slovima), mislim da je razlog nereagiranja na moje kolumne sasvim druge prirode.

Kao prvo,sumnjam da ih oni po kojima „pljujem“ uopće i čitaju, jer po njima „pljujem“ većinom upravo iz tog razloga jer ne čitaju dovoljno. Kao drugo, da ih i čitaju, sumnjam da bi ih razumjeli, možda da pišem na njemačkom jeziku, međutim, njemački bi mi ponudio još više mogućnosti preseravanja stranim izrazima koje nitko nije čuo tako da bi shvaćanje najobičnije kolumne u tom trenutku postalo nemoguća misija, ravno onoj mladom Hrvatu iz dijaspore objasniti da Jugoslavija nije bila komunistička nego socijalistička država, ili da naš predsjednik Ivo Josipović nije nevjernik nego AGNOSTIK. Ali čemu onda sve to? Zbog pojedinih razgovora koje sam imao sa mladim Hrvatima iz dijaspore u međuvremenu, a kojima je tijek bio odprilike ovakav:
–        „Ne valja ti zadnja kolumna, nisi u pravu, puna je stereotipova, a i nisi dobro rešeširao!“
–        „Molim?“
–        „Nisi dobro REŠEŠIRAO…!“
–        „Molim?“
–        „REŠEŠIRAO jebote! Nisi dobro REŠEŠIRAO!!!“
–        „MOLIM????“
–        „R-E-Š-E-Š-I-R-A-O!!!!“
–        „Želiš reći da nisam dobro ISTRAŽIO????“
–        „DA JEBOTE …. REŠEŠIRAO….“

Da stvar bude gora, mladi Hrvat iz dijaspore s kojim sam vodio ovaj razgovor (koji je malo ilustriran radi lakšeg razumijevanja jer je vođen putem fejsbukovog chata – fejsbuk vam je ono na čemu vam klinci i frustrirani odrasli danonoćno vise – šaljući „friend requestove“ ljudima s kojima nikada u životu kavu nisu popili – ne bi li vlastitu intimu otkrili cijelome svijetu u nedostatku samopouzdanja i trunka moždane aktivnosti, ne shvaćajući pri tome da „društvene mreže“ poput fejsbuka prostituiraju pojam „prijatelj“ … a ostalih 10% čovječansta je prisiljeno također koristiti  fejsbuk jer bi inače došli u poziciju ravnu virtualnom samoubojstvu – pošto danas svijet sve više podsjeća na Orwellovu noćnu moru iz „1984“, što je međutim tema jedne sasvim druge kolumne ukoliko mi nemilosrdni google ne začepi gubicu) uopće ne spada u shemu „prosječnog hrvata iz dijaspore“ opisanog u mojim prošlim kolumnama (postoji li osoba koja je ovu rečenicu uopće shvatila pri prvom čitanju? Napomena meni: hitno poraditi na stilistici!), barem ga ja nisam smatrao niti ga namjeravam smatrati takvim.

Možda jednostavno nisam bio dovoljno zločest, medutim, sarkazam, cinizam i ostale divne stilistike nude samo ograničene mogućnosti u obračunavanju i polemici. Ništa nije ravno dobroj, staroj, narodnoj psovci, ali to stvarno nije nivo na koji bih se trebao spuštati samo zato da bih nekolicina klipana shvatila da ih vrijeđam pa se time eventualno osjećala izazvanom reagirati na moje vrijeđanje daleko gorim vrijeđanjem, što bi samo potvrdilo moju teoriju da se radi o klipanima.

Nije ovo ni buntovništo koje je samo sebi svrha, iako sam uvjeren da živim u Hrvatskoj, pisao bih samo loše o svojim sunarodnjacima ne obraćajuci uopće pažnju na mlade Hrvate u dijaspori. Naime, mišljenja sam da u svakoj društvenoj strukturi mora postojati jedan „trn u oku“, „bakterija“ koja svima ide na živce i koje bi se svi najradije riješili jednom finom, kulturnom, javnom likvidacijom na glavon trgu (kao što je bio slučaj sa raznim humanistima koji u određenom vremenskom razdoblju – nekada davno – nisu odgovarali crkvenom shvaćanju svijeta).

Jer da ga nema, svi u dijaspori bi – a u to sam uvjeren – neprestano ponavljali mantru hrvatskoga iseljeništva (što uostalom dobar dio i čini) „mi Hrvati smo Božji narod“ i time grijali svoja iseljenička srdašca sasvim plitkom demagogijom. Ne mislim da će se kroz stalno „pljuvanje“ išta promijeniti, no barem će taj neugasivi plamen domoljublja barem ponekad netko popiškiti i time upozoriti na „govna u vlastitom dvorištu“, što je – koliko se ja razumijem u demokratski proces – bit jedne demokracije.

I tako se često puta uhvatim u situaciji koja bi, kada bih učinio ono što mi prvi puta padne na pamet, bila krajnje nepovoljna za moj daljni svakodnevni proces disanja. Htjedoh dreknuti „TO“ u jednom izuzetno hercegovačkom kafiću onoga trenutka kada su izašle izlazne ankete drugoga kruga predsjedničkih izbora, htjedoh dreknuti „sami su si krivi“ kada se pred crkvom prodavala knjiga o žrtvama Bleiburga, htjedoh (jednom davno) otvoriti koncert povodom hrvatskih dana pjesmom „čoban tjera ovčice“ isto kao i što htjedoh prilikom nastupanja na srpskom đurđevdanskom prolećnom saboru otvoriti koncert pjesmom „ruža hrvatska“, htjedoh dreknuti (iako volim „Dinamo“) „daaalmaaaciiijoooo, moja ruuužooo prooocvaaalaaa“ na Trgu bana Jelačica, htio bih dreknuti „diiiinaaaamoooo zaaagreeeb“ u centru Splita i mnogo toga još (nema smisla daljnjeg nabrajanja, već sam si stvorio jedan sasvim pristojan broj neprijatelja za običnu „piškaralu“).

Ali od svega toga pišem kolumne. Budimo realni, iako mnogi kažu da je papir moćniji od mača, za mene je to debilska izjava tisućljeća. Od mača može biti moćniji samo još veći mač, dok si papirom možeš fino obrisati guzicu (što samo znači da je i papir sasvim korisna pojava uzimajući u obzir moguću reakciju mog organizma ako na mene nasrne nekolicina osvetoljubljivih siledžija sa golemim mačevima u rukama… ne, ne namjeravam napisati što bi se desilo, pametnom dosta da si sam ilustrira tu prigodu).

Dakle, ne radi se uvijek o mom vlastitom stavu, nije to samo buntovništvo buntovništa radi, to je onaj temelj demokracije – imati pravo izgovoriti ili napisati drugačije mišljenje i poštivati ga iako se možda protivi vlastitom svjetonazoru. Uzeti si vremena, ako već ne saslušati, onda barem i razmisliti o mogućnosti da postoji drugačiji način razmišljanja. Informirati se o nečemu i onda si stvoriti stav, a ne svoj stav temeljiti na video uratcima youtube-a te nedjeljnim propovijedima ili onoga što su nas učili roditelji. Medutim, kad smo već kod poštivanja tuđeg mišljenja, TO je upravo ono što mi u dijaspori nedostaje. Dijaspora je – ne samo hrvatska – specifična po tome što nekih realnih dodira sa matičnom državom baš i nema, u hrvatskom obliku to je još očitije jer je za određene saborske krugove dijaspora nešto čega se sjete samo u predizbornoj kampanji. Mnoštvo mladih Hrvata iz dijaspore su rođeni u dijaspori, savršeno su integrirani, još više, mogu poslužiti kao primjer drugim migrantima, te ne namjeravaju napustiti svoju „drugu“ domovinu.

I baš iz tog razloga mi nikada neće biti jasni njihovi pretjerani osjećaji prema jednoj Hrvatskoj s kojom su joj jedine dodirne točke „Urlaub“. Pretjerano domoljublje, danonoćno isticanje vlastitog hrvatstva u dijaspori možda i prolazi, u Republici Hrvatskoj sasvim sigurno ne. Pričamo o onoj pravoj Republici Hrvatskoj, unutar granica Republike Hrvatske. Onoj Hrvatskoj u kojoj se smatra da su Livno, Duvno i Posušje gradovi u jednoj drugoj državi. Pričam o onoj Hrvatskoj koju mi iz dijaspore na svakim izborima zajebemo i uskratimo za vladajuću opciju koju si je sama izabrala. Onoj Hrvatskoj u kojoj žrtve rata nisu zaboravljene, ali u kojoj je rat završio prije 15 godina. Onoj Hrvatskoj koja se branila u Vukovaru, Osijeku i Kninu, a ne u Berlinu, Torontu ili Sydneyu. Onoj Hrvatskoj u kojoj su klinci od 16 godina bili prisiljeni uzeti kalašnjikov u ruke i braniti vlastiti život, a ne preseravaju se svojim hrvatstvom na lošem hrvatskom, 15 godina nakon završetka rata, slušajuci Cecu i Thompsona istodobno, u jednoj drugoj državi, u samo njima poznatom svijetu….

Comments (16)

Pozdrav,
prošvrljala sam kroz Danijelove tekstove koji su izrazito provokativni i ono što me je potaklo da ih komentiram su ovi glupavi (bez uvrede) komentari. Dijaspora ili ne – domicili ili ne.
Ej ljudi u Hrvatskoj je trenutno kao u septičkoj jami – utapamo se u govnima!
Ma o čemu vi pričate?! Voljela bih vidjeti sve te vaše MLADE HRVATE koji ne žive u Hrvatskoj – a ona im predstavlj – po vašim pričama – bit njihova postojanja kako bi u Njoj izlazili na kraj bez mamine i tatine pomoći! Voljela bih da samo na par godina žive i rade na hrvatskim plaćama, žive u hrvatskom i po hrvatskom sistemu, da su im jedini prihodi oni koje zarade golim rukama!!! Lako je kad steknete mirovinu u Njemačkoj (ne kažem da je lako raditi) vratiti se u Hrvatsku i živiti ovdje s tom mirovinom!!!Dočekajte HRVATSKU MIROVINU pa onda pišite o zlatnoj, opljčkanoj, izranjavanoj i bez perspektivnoj ljubljenoj vam domovini!!! Pitam se koliko bi vam ona uistinu bila ljubljena da s hrvatskim – a ne s njemačkim novčanikom gledate na nju. I sad mi nemojte početi s onim duhovnim vrijednostima – o njima ovdje nije riječ. I mislim da nista shvatili srž Danijelove kolumne.
Šaljem Vam puno pozdrava iz Hrvatske – i da citiram i susjede iz Bosne: DA BOG DA I VI U NJOJ ŽIVILI! 😉

„resesirao“ heißt einfach „den Hut wieder aufsetzen“ :-)

pozdrav iz Minhena
Alexis

Piše:Danijel Divić

Pričam o onoj Hrvatskoj koju mi iz dijaspore na svakim izborima zajebemo i uskratimo za vladajuću opciju koju si je sama izabrala. Onoj Hrvatskoj u kojoj žrtve rata nisu zaboravljene, ali u kojoj je rat završio prije 15 godina. Onoj Hrvatskoj koja se branila u Vukovaru, Osijeku i Kninu, a ne u Berlinu, Torontu ili Sydneyu. Onoj Hrvatskoj u kojoj su klinci od 16 godina bili prisiljeni uzeti kalašnjikov u ruke i braniti vlastiti život, a ne preseravaju se svojim hrvatstvom na lošem hrvatskom, 15 godina nakon završetka rata, slušajuci Cecu i Thompsona istodobno, u jednoj drugoj državi, u samo njima poznatom svijetu….

Poštovani gospodine Danijel Divić

Znam na što ciljate..mnogi domicilni imaju u iseljeništvu makar po kojega svoga sina,strinu strica ili brata ili nekog drugog rođaka.Prema tome hrvatska demokracijase nemože se temeljiti na dijaspori nit samim.. izborima.. nit na samoj zloči..
Već na temeljima dobrih i razgovornih ljudi.. kao prvo u hrvatskoj politici u stvari.. O samoj državnoj vlasti i oporbi ovisi..da putem dogovora..ili zajedničkim koncesusom postaviju buduće nove okvire zajedničkog oživlavanja i zajedničke suradnje..ujedno i konačno riješiti taj nezgodan problem..u čemu se u stvari sa domicilnima razilazimo.

I na pokon ZAŠTO SAM TAKO ZLOČEST

Upravo to bi se trebali opitati mnogi hrvati čast onim poštenim radnim i pametnim.
Ovo nije bilo u ..feisbuku..na ovo mi je uvjek upozoravao moj.. dijeda a njegovo upozorenje ponavljao je uvjek češće puta ovako:
Dijete kod god ideš budi pošten i pristojan dečko i svaki će te voljeti..Sa poštenjem i marlivošću već si dobio pola svijeta..a ona polovica..bu sama došla k tebi.
O no na što me je još više puta upozoravao moj djeda i baka..(roditelji su bili u Njemačkoj na dobrovoljnom radu pa sam odrastao više sa djedom i bakom).Djete još to ti moram posebno reći..čuvaj se naši ljudi..
Ja to onda nisam mogao kao dijete tako shvatiti razumjeti.Čemu da se moram čuvati upravo naših ljudi..Ipak njegove opomene su mi ud uvjek ostale kao neko poučno upozorenje u glavi..dok mi jednom nije dijed nastavio priču..dijete..naš te čovjek gleda u oči..a u leđa ti zabija kajle..ja se malo kao djete trzno pa si pomisli to valja zapamtiti.
Djed je u ono vrijeme bio oko mojih godina..pa je od tada prošlo negdje oko.. stoitrideset ..godina..generacija se mijenja..slično i narav čovjeka..radna iskustva mi donose..Hvala Bogu da nismo svi takovi..ali se je pojedinaca ipak potrebno pripaziti.. i imati je u vidu..i onda kada ne bdidu.

Vaša kolumna je pravo osvježenje za HGB.

Svaka čast, Danijele!

Osobno ne dam pljuvati na Hrvatsku mladež.. kuda li na iseljeničku.. i sam imam djecu i unuke..mladi me po svud okružuju..sa njima sam se družio u klubu..školi..na radnome mijestu i dan danas se sa pojedinima sretnem.
Mladi su uvjek ovisni što im odrasli u društvu i politici pripremiju.
Što se tiče mladih u dijaspori..nakon druženja sa svojim njemačkim vršnjacima i drugih obaveza u školskim klupama ili u poslobnom svijetu.
Dijasporska iseljenička mladež rado posjeti HKM-HKSU društva,i HKZ..njihove zabave,fiješte, i koje kakove druge priredbe i prigode naravno i diskuteke u koje ponekad pozovu i svoje njemačke ponekad i druge nacije prijatelje i kolege.
Pogotovo ako to netko tako vidi i priredi.. nešto i po njihovoj volji ukusu i stilu.
Još uvjek smatram da bi bilo dobro razmisliti za dijasporsku iseljeničku mladež.. o stvaranju jedne posebne organizacije..,udruge ili pojačati HKZ zajednice sve jedno kako bi se to tijelo zvalo ..koji bi djelovali ne samo u vlastitim interesima.. već izuzetno u interesima mladih i odraslih iseljenika.

Tko zna vrijemeće svoje pokazati..ako hrvatske vlasti ne pronađu u svojoj dijaspori buduće interese..možda će ga pronaći o formi izgradnje.. staračkih domova..

Koliko je meni poznato mladi hrvatskih korjena.. rođeni u stranim zemljama.. ni ne interesiraju se toliko za Hrvatsku politiku.. ali je prate uz razgovor sa roditeljima..izborno pravo si žele zadržati..za neka druga vremena da im slučajno zatreba.
Dobro bi bilo razmišljati kako i na koji način u buduće upravo više okupljai te mlade ljude..te ih i dalje vezatu uz domovinu Hrvatsku njihovih roditelja za koju su upravo oni u budućnost prava stručna poveznica..

Poštovani Danijel Divić

Da nekažem ono.. druže.. vi ste se opustili u jednu temu koji niste dorasli..dijaspora ima toliko razgranatih grana..pa me čudi zašto se ljutite.
da ju je nemoguće opisati..u ovakvom malom tekstu poput vašega..zašto ste zločesti.. pa zato jer bi htjeli biti pametniji od kokoši.Pri čemu zaboravljate da su se upravo..prvi dogovori..o obrani Hrvatske..događali u dijaspori..Upravo u tim prekooceanskim gradovima koje vi spominjate..i još u mnogim drugima.
Nije istina da su mladi hrvati rođeni u dijaspori..već u svojoj rodnoj državi u kojoj su rođeni i to im je njihova prva rodna domovina..a Hrvatska im je druga..dok je onima koji su rođeni u Hrvatskoj..Hrvatska prva a zemlja u kojoj momentalno žive i rade druga im je domovina.

I još nešto Hrvati iz iseljeništva se neprekidno vraćaju u svoju domovinu i domovinu svojih roditelja..nije rečeno da se neki od njih neće povratiti u Hrvatsku.. u roditeljske gotove kuće i tople domove..ako ne prije..kada stiknu svoje mirovine..poput što im i pojedini roditelji to čine.

Ako baš hćeš Iva i Srbi. Jer kako pojasniti da dvije tisuće Srba u Berlinu vlastitu Crkvu, a ca. 20 tisuća Hrvata je nemaju.

Bravo Danijele

Samo vi i dalje pljuckajte u ruke pljuckaju često i radnici da im lopata ili kramp ne klizi,
poput naših igrađa, kada nisu zadovoljni sa nogometnom utakmicom a ne može ih se za to
osuditi da nisu časni ili ćak pravi Hrvati.

Sjećam se dobro onih dana kada je Hrvatski nogomet bio treći po redu svjedskoga prvenstva.
Mnogi su vikali pa ćak i oni koji nisu znali dobro vladati Hrvatskim jezikom,Hrvatska,Hrvatska,Hrvatska je prvak svijeta za mene je i to nešto.
Zato Branimire vaš

PS: Oprostite sto pisem na njemackom, jednostavno ga bolje savladam :) Naravno 😉

je sasvim razumljiv i nastavite bez sumnji i bojazni tako dalje kako god volite i znate upravo kako vam to demokracija dozvoljava
lp.

Hallo Danijel,

wo bleibt deine Toleranz gegenüber Illusionen und Sehnsüchten? 😉
So wie Du , habe ich auch mal die Turbokroaten, (die i.d.R. Turbofolk hören) auch kritisiert. Zu Hause, in den Kellerräumen der „misija“ usw.

Ich bemerkte, dass dieser ideologische Ansatz, nämlich den anderen die Augen zu öffnen wenig Sinn macht.

Es liegt doch auf der Hand, dass gerade durch die Entwurzelung ein noch großeres Bedürfnis nach Heimat entstanden ist. Kroatien wird nur in den Ferien erlebt und automatisch idealisiert.

Du kämpfst jetzt nicht gegen Argumente, sondern gegen Gefühle an und das macht die Diskussion schwierig. Letztlich greifst du ein unreflektiertes Denken an, dass sich in seiner Identität bedroht fühlen muss.

Die Folge ist, dass sich viele nicht angesprochen fühlen und ausweichen.

Und zu deinem Stil: Ich glaube, dass Fragen die mit einem großem „W“ beginnen viel mehr bezwecken, wobei man hier philosophisch fragen könnte, ob es überhaupt Sinn macht, Menschen, die mit einer Illusion glücklich leben zum Nachdenken zu zwingen? Stell dir vor, sie würden ihren Glauben, ihren Stolz verlieren… Ich glaube, dass die Reaktion nicht weniger gefährlich wär, wie wenn Du sie einfach in Ruhe lässt.

PS: Oprostite sto pisem na njemackom, jednostavno ga bolje savladam :) Naravno 😉

Pozdrav

koje gluposti!!

„..hocemo jos, hocemo jos..“..bravo Danijele…trebaju nam vise takvih tekstova, ne samo u „dijaspori“ nego i u Hrvatskoj!!!
Samo nastavi tako dalje!!!

Bravo Danijele, svaka čast. Nemrem virovati da ovak duhovito pišeš. Samo naprijed.

O kakvo osvježenje u tekstovima na netu koje potpisuju hrvati u dijaspori, da ne kažem Berlinu, koji se hvali da je kreativne centar Njemačke, a u kojem na nazovi HRVATSKIM forumima ljudi ne razumiju tvoj mail ako nije na njemačkom, jer oni eto vole hrvatsku, ali nisu stigli naučiti jezik. fuj. E hvala ti, tvoj sarkazam mi je uljepšao dao, izmamio osmjeh na licu i probudio nadu, da ima pismenih mladih hrvata izvan granica, koji nisu zadovoljni situacijom s našom dijasporom (isuse, pa i Turci, koje kao nitko ovdje ne podnosi su bolje organizirani od nas!!). Veselim se sljedećem postu.

Write a comment