berlin

ZOVEM TE

Posted on : 27-04-2017 | By : admin | In : Kristina Rogić

0

Kristina Rogić
tuznaZatvaram oči…
I udišem miris noći
Ne vide me ljudi
Dok hodam
Odjevena u haljine od purpurne svile
Jer ja s tobom sam; negdje, toliko blizu tebe;
…a ipak nedovoljno blizu…
Između nas… nikada ne može biti preblizu
A između nas tolike vrleti, puste goleti… tolike razdaljine
Skrili smo se u svoja utočišta
Skrili smo se u sebe
Jer ja kad od sebe se skrivam, skrivam samo se od tebe…
Samo od tebe bježim
Samo k tebi hrlim
Samo bih tebe grliti mogla
Kao da nikada nikoga više neću
Zatvaram oči…
I udišem miris tebe; kojeg nema
Prsti peku od nedostajanja
Ruke umorne od čekanja, promrzle od praznine,
Drhte na vjetru poput suhoga lišća
A negdje duboko, promuklo, muklo u meni
Odavno predana ti duša
Umire i rađa se u isti mah; osjeća ljubav i nadu,
Osjeća sumnju i strah
Razdiru je; trgaju, kidaju, prosipaju, njome prodiru…
Da li do tebe, oh, kad bih znala samo

Moje oči, moji prsti, moji snovi, moji otkucaji…

…dopiru?

 

Write a comment