berlin

SELIDBA U GRADSKI STAN

Posted on : 20-04-2017 | By : admin | In : Filip Ćorlukić: PROROK PROŠLOSTI

0

piše: Filip Čorlukić ...Iz knjige „Moja sjećanja na minulo stoljeće“

kloster-i-eškanazi-sinagogaU toj nam je kući zaista bilo lijepo i zanimmljivo, ali je i taj stan ipak bio pretijesan za šesteročlanu obitelj. Ne znam gdje je tko spavao, ali se sjećam da je za mene svako veče postavljana postelja na podu. Žujo je bio siguran stražar pa su ljeti ulazna vrata uvijek bila otvorena. Uz Žuju, mi smo negdje nabavili jedno malo bijelo štene, pa čim bi se ujutro pojavilo sunce, ono bi utrčalo u kuću, došlo do mene i počelo me buditi ližući me po licu.

Željeznica nije imala većih stanova, pa je otac odlučio negdje iznajmiti stan koji bi nam barem približno odgovarao. Našao ga je na „Novom svijetu“, koji sam već spominjao. To je bilo u vlasništvu grada, ograđeni plato dugačak približno sto, a žirok oko pedeset metara, na kojemu su bile tri kuće izgrađene za vrijeme Austrije. Nakon strmog uspona kolskim putem s lijeve strene se nalazila velika prizemnica u kojoj je stanovala obitelj Pandža. Otac im je bio čuvar u tuzlanskom zatvoru, a majka domaćica. Imali se četvero djece. Najmlađi, Tonći, bio je star kao i naš Tonćo. Kćer Julinka je bila mojih, a sin Mirko godina moje setre Marije. Najstarija je bila Ljudmila. Mirko i Ljudmila bili su članovi komunističke partije.

Dalje desno uz ogradu bila je jedna manja prizemnica, u kojoj je stanovao stariji bračni par, za koji me ne vežu nikakva sjećanja. Nisu se družili s nikim. Dalje na uzdužnom kraju dvorišta bila je široka jednokatnica, koja je prednjom stranom bila okrenuta prema dvorištu. Mi smo se uselili u prizemni stan, a imali smo i podrum. Stanara na katu se također ne sjećam. Znam samo da su sebe smatrali «višim slojem» i  nisu se željeli družiti s nama «običnim».

Iza ograde koja je bila postavljena i iza te kuće, nalazilo se prilično veliko imanje bivšeg solunskog borca kapetana Kostića. Kuća mu je od naše bila udaljena oko stotinjak metara i većim je dijelom bila zaokružena voćnjakom. Imao je dva sina, moje i Tonćine straosne dobi. Imali su bicikl, na čemu smo im jako zavidjeli. S njima smo se dosta družili. U blizini je bila šumica s mnogo lijeska, pa smo od njijh pravili lukove i striele, kojima smo lovili golubove i pekli ih na malim ražnjevima.

Ne znam kada i zašto je ta lijepa zaravan na brdovitoj uzvisini iznad rijeke Jale dobila ime Novi svijet, ali je za nas, bez obzira na stalne selidbe, to bio potpuno drukčiji – novi svijet. Samo stotinjak metara zračne linije od vreve željezničke stanice, vlada idilični mir. Odmah iza dvorišne ograde zemljište se vrlo strmo spušta do rijeke Jale i ravni tuzlanske kotline. Klizeći dalje pogledom preko željezničke postaje vidimo gusto raspoređene kuće, osnovnu školu, Sinagogu,  kloster časnih sestara i druge zgrade. Ulijevo pogled seže do samog centra, katoličke crkve, te dominantnih zdanja gimnazije i velike zgrade pošte, izgrađenih za vrijeme austriske vladavine u Bosni. Udesno je tuzlanska pivovara i istočne vojarne. Tu se iz tuzlanske kotline zemljište ponovno uzdiže, vrlo strmo do Tvrđave, u kojoj se nalaze vojna skladišta municije, a krećući pogledom ulijevo pogledu se pružaju brežuljci s tornjevima slanih bunara, dok je nešto strmiji uspon na brdo Trnovac, na kojem se nalazi groblje i velika, u bizantskom stilu novoizgrađena prvoslavna spomencrkava.

Premda smo ostavili ranije društvo i sve draži oko željezničkih stanova, ovdje nam nipošto nije bilo dosadno. Jedino što je bilo lošije, to je da smo do škole, ali i do drugih mjesta u gradu, morali pješačiti petnaestak minuta dalje, ali to nam nije pretstavljalo nekakav problem.

Nakon doseljenja u Tuzlu, nas troje odraslijih smo nastavili školovanje kod časnih sestara. Tuzla je imala i petogodišnju građansku školu. To su bile izvrsne škole završnog tipa u kojima se pored općih predmeta predavalo još i knjigovodstvo, kao i neki drugi predmeti korisni u različitim zanimanjima. Takvu školu su imale i časne sestre, ali pod nazivom «Domaćička škola». Marija se upisala u tu školu časnih sestara. U okviru glazbenog odgoja ona je učila svirati na klaviru. Bila je to vrlo dobra škola za djevojke.

Osnovnu školu istih časnih sestara pohađali smo i nas dvojica. Nastavni je program bio vrlo zahtijevan, a ove su časne sestre bile mnogo strožije učiteljice od derventskih. U mom je razredu osim katolika bila i jedna grkokatolkinja, a ja nisam znao što je to. Znam samo da joj je otac bio svećenik. Bio je i pravoslavac Branko Simić, koji je stanovao blizu Klostera. Sa mnom je u prvoj  klupi sjedio Erih Stakne. Bio je nekako drukčiji od ostale djece; najbolje odjeven, nosio je kravatu, imao je svjetlo plave oči, izrazito plave i za razliku od nas, uvijek glatko počešljane kose.

Mene je nekako prihvatao u društvo, dok se u odnosu na ostalu djecu uglavnom držao po strani. Otac mu je bio vlasnik male talionice, a kuća je bila u istoj ulici kao  kloster. Jednom me je Erih zbog nečega poveo svojoj kući. Prostranost stana, namještaj i sve to bogatsvo koje sam tamo vidio, meni su, donedavnom seljačiću, ulijevali neku vrstu straha od nepoznatog, a to što su oni međusobno govorili isključivo njemački, samo su uvećavali moju nelagodu.

Ta privatna škola časnih sestara bila je vrlo ugledna, pa premda je katolička, u nju su svoju djecu slali i bogati muslimani i Židovi. Nastavni program je bio zahtijevan i vrlo obiman, jer je osim programa propisanog za sve osnovne škole imao i dopuna. Učiteljica nam je bila časna sestra Dolores. Bila je vrlo stroga. Imali smo i krasopis kao poseban predmet, i mogu se pohvaliti da mi je rukopis bio najljepši u razredu. Učili smo i gramatiku, koja mi je bila vrlo dosadna. Jedino što se sjećam je da u «našem» jeziku samo četiri imenice muškog roda imaju na kraju slovo a. Od te četiri sad se mogu sjetiti samo riječi sluga, a mislim da je među njima bila i riječ nauta (mornar).

Uvijek mi je bilo teško naučiti neki tekst napamet, onako – od riječi do riječi. To se odnosilo i na pjesmice, ali smo ih morali naučiti; htjeli ne htjeli. A koliko sam se trudio najbolje se vidi po tomu što i danas pamtim neke stihove iz pjesama na kojima se naročito insistiralo. Spomenut ću samo Smrt majke Jugovića i onu o odlasku svetog Save u samostan:

Moje „pjevanje“

 Pjevanje smo imali kao poseban predmet. Predavala ga je časna sestra Josipa. Bila je vrlo dobra, ali ja sam imao problema jer nikako nisam uspijevao s pjevanjem. «Čuo» sam melodiju, znao sam i kad netko pogriješi, ali ono što sam «imao u glavi» nisam uspijevao reproducirati. Sestra Josipa je željela organizirati pjevački zbor, pa da bi znala kako će nas rasporediti, slušala nas je pojedinačno. Učenik koji je pjevao prije mene, pjevao je vrlo loše. Ocijenila ga je s tricom. Kad sam ja došao na red, nisam želio otvoriti usta. Bilo me je sram pjevati pred cijelim raszredom, pa sam uporno šutio. Ona me je nagovarala, prijetila, molila, ali bez uspjeha. Konačno je ljutito uzviknula: «Ovaj učenik prije tebe pjevao je loše, a dala sam mu tricu – zbog hrabrosti. Tebi zbog tvoga kukavičluka dajem jedinicu. Sjedi!».

To što mi je to bila jedina jedinica u toj školi, nije me zbunjivalo, ali sam zbog onoga što mi je izrekla propadao u zemlju od srama.

Idući put kad smo imali sat pjevanja, sestra Josipa nas je izvela ispred klupa i poredala prema nekakvom svom rasporedu. Ona je sjela za klavir i odsvirala nekoliko taktova pjesme koju nas je ranije naučila. Zatim nam je rekla da počnemo pjevati i – zapjevali smo. Poučen ranijim iskustvom i ja sam pjevao, stalno gledajući u sestru Josipu. Ona je svirala i povremeno okretala malo jedno, malo drugo uho prema nama – kao da osluškuje nešto posebno.

Zatim je ustala, rekla da nastavimo pjevati i krenula prema meni, pa kad je došla sasvim blizu mene, stala je i slušala… Pokazala je rukom da prestanemo pjevati i kad je nastala tišina ona se počela krstiti govoreći: «O Isuse i Marijo! Ovo još nisam čula!». Zatim se obratila meni: «Filipe, sinko. Ostani gdje jesi, nemoj više pjevati, nego samo otvaraj usta kao da pjevaš.». Opet je sjela za klavir i počela svirati. Svi su gromko pjevali. No, ja sam pjevao – u mislima.

Na priredbi koja je uskoro priređena nastupio je i naš zbor. Zaslužili smo i dobili buran aplauz. Svi smo bili ponosni. I ja sam bio ponosan iako, usko-činjenično na to nisam imao pravo. Kad danas o tomu dublje promislim; jesam imao. Nitko od nas nije dobio aplauz pojedinačno. Aplauzom je nagrađen naš pjevački zbor, a ja sam, kao i ostali bio dio tog zbora.

Ovo je samo jedan, možda ne najsretnije odabran primjer odgoja od onih koje sam bio davno, davno potisnuo u zaborav, ali je ostala pouka koja mi je u živou često koristila. Bilo je to shvaćanje da ono što vidimo nije uvijek on što mislimo da vidimo, a ono što čujemo, nije uvijek ono što čujemo – što je važno naročito u politici.

Osnovna škola koju sam pohađao bila je zaista dobra škola. Obrazovanje prema propisanom programu mogao sam steći i u nekojoj drugoj osnovnoj školi, ali se ova bavila i odgojem, posebno moralnim odgojem, a za život je odgoj važniji od obrazovanja.

Write a comment