berlin

DEBELA, DEBELA, NAJELA SE PEPELA…

Posted on : 30-03-2017 | By : admin | In : Martina Budimir: PANTA REI

1

piše: Martina Budimir
zena-tezina-vaga-dijetaBure puno masti! Prasica! Imaš dupe k’o trokrilni ormar! A jesi se ugicila!

Slične sam izjave čula nebrojeno puta, bilo od bliskih, bilo od potpuno nepoznatih osoba. I uvijek, baš uvijek, je pretpostavka da se svakodnevno prežderavam jer otkud‘ inače kile!

Ne znam u kojem se trenutku gore osjećaš, kad ti se netko otvoreno ruga, patronizirajućim tonom dijeli spasonosne savjete ili se šali na tvoj račun jer ti si ionako, kao i većina debelih, poznati šaljivdžija.

Rijetko tko sagledava širu sliku, a krivnja i osjećaj manje vrijednosti nameću se kao samorazumljivi.

Što me je potaklo na pisanje o ovoj temi, o problemu koji me cijeli život tišti?

Nakon svih mogućih ispucanih reality formata, na red je došao i Život na vagi. Unatoč izlaganju, potpunom ogoljenju, kako svoje vanjštine, tako i intime, 18 je hrabrih ljudi, vjerojatno došavši pred zadnji zid, odlučilo potražiti pomoć, poduzeti nešto.

I odmah je, pa čak i prije emisije, krenula i salva negativnih komentara i iščuđavanja. Sami su si krivi! Sablazan. Kako si netko može dozvoliti nabiti tolike kile?! Zar nitko iz njihove okoline ne vidi što si rade?!

I službeno smo debela nacija. Statistika koja na najviše nekoliko dana popunjava novinske stupce i, kako dođe, tako brzo i ode u zaborav.

Nitko na pretilost ne gleda kao na zdravstveni ili psihološki problem. Ne mislim pri tome na problem bolesti koje debljina izaziva ili ubrzava, nego na zdravstveno stanje koje do debljine uopće dovodi.

Nitko na pretilost ne gleda kao na sociološki, ekonomski fenomen, niti u ekonomski nerazvijenim zemljama niti u vodećim ekonomijama svijeta. Za živjeti i jesti zdravo nije dovoljna samo dobra volja. Zdrav život i prehrana koštaju, a suvremeni stil života ne ostavlja nam puno prostora za rekreativne tjelesne aktivnost. One su i teško dostupne u manjim sredinama u mojoj zemlji.

Ne želim da ovaj tekst djeluje kao samoopravdavanje, ne tražim alibi za svoju prekomjernu težinu. No ne želim ni stalno osjećati grižnju savjesti zbog svakoga zalogaja ili svake bolesti kojoj pretilost pogoduje. Ponavljam, slika je puno šira, a stvari su uzročno-posljedično povezane.

Pišem ovo iz perspektive osobe koja je cijeli život slušala buci-buci-bu-tepanje, koja bi za doručak pojela jednu krišku kruha, a njena mršava sestra ponekad i po pet kriški. Pišem to iz perspektive osobe koja se cijeli život bori s ovom opakom bolešću i koja je mršavila i po 10, 19 ili 32 kg, zdravo i po liječničkim savjetima.

Pišem ovo iz perspektive osobe koja je vozila bicikl, obični i sobni, trčala, išla na Fitness, brzo hodala ekstremnom uzbrdicom, ali kojoj tijelo nekada jednostavno ne da mršaviti.

Pišem ovo iz perspektive osobe koja je i sada u borbi koja traje cijeli život, osobe koja u toj borbi nikada neće pokleknuti, ma koliko se uzaludnom činila. Znam da je alternativa samo bezgranično debljanje.

Znam i koji su uzroci, bilo zdravstvene, bilo psihološke prirode. Nijemci imaju izraz Frustesser, Hrvati na taj fenomen samo odmahuju rukom i nije im jasno kako se netko najviše udeblja u najgorim trenutcima života. Očekuje se da u teškim trenutcima ljudi ne mogu jesti.

Premalo je razumijevanja, premalo podrške, a previše osuđivanja, šikaniranja, netolerancije. Ne mislim da ovo moje piskaranje ili reality show može puno toga promijeniti, ali apeliram na sve one koji osuđuju ili se izruguju da razmisle prije no što drugi puta olako optuže nekoga da je sam kriv za stanje u kojem se nalazi.

Dok god ne shvatimo kompleksnost ovog problema, dok ne dignemo pokušaje rješavanja na višu, institucionalnu razinu, pokažimo malo razumijevanja, pružimo podršku, pa makar i šutnjom, svakoj osobi koja se manje ili više uspješno bori ili ne bori s pretilošću.

U zemlji u kojoj se, mahom nezdrava, hrana kupuje na akciji, u kojoj se odlazak u teretanu često smatra pomodarstvom ili rasipnošću, to je najviše što kao pojedinci možemo učiniti.

Tek kada shvatimo zašto je važan zdravstveni odgoj i koliko je nužnost, a ne samo formalnost, tek onda će se stvari možda pokrenuti nabolje.

Tek kada Tjelesna i zdravstvena kultura bar u školi ne dobije veću satnicu, i to u više dana u tjednu, gledat ćemo djecu koja se sportom bave samo na PlayStationu ili u računalnim igricama.

Tek onda kada svaki gradić, baš kao u nekim razvijenim zemljama, bude imao svoje bazene, sportske terene i biciklističke staze, tek onda možemo očekivati zaustavljanje epidemije zvane pretilost.

Comments (1)

Draga Martina, kako bi lijepo bilo da možete jednostavno „isključiti uši i oči“ pa da vam ti koji ismijavaju ili drže prodike ne stvaraju tjeskobu! Znam, zasigurno, takve individue se u većini slučajeva iživljavaju nad tuđim manama jer ih užasno tište njihove vlastite. Na taj način skreću pozornost sa svojih manjkavosti, fizičkih ili psihičkih.
Nekim ljudima je genima predodređena debljina i sve što mogu je da se, kao vi, bore protiv još veće težine. Neki piju lijekove, jer moraju, koji kao nuspojavu imaju debljanje. Ja sam morao piti jedan takav lijek, srećom samo nekoliko mjeseci. I za to vrijeme sam dobio desetak kilograma viška.
Također, mnogi ne znaju da se čovjek može debljati i od jeftinijih namirnica ako za skuplje nema novaca.
A tim jadnicima, ponavljam, najčešće frustriranim zbog vlastitih mana, najslađe je rugati se ili držati, bez poziva, predavanje drugome.
Držite se, ignorirajte ih i nastojte i dalje učiniti s tijelom koliko se može!

Write a comment