berlin

NEZABORAVNO S MATIČARIMA

Posted on : 30-01-2017 | By : admin | In : Sonja Breljak: IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE

0

Izvanredni dojmovi s proslave i kulturnog druženja u organizaciji Matice hrvatske za Ruhrsko područje.

tekst i foto: Sonja Breljak   ...foto album
102Berlin-Bochum-Hagen/ Samo tri i pol sata trebalo je brzom, udobnom vlaku, za stići od berlinske Hauptbahnhof do iste takve u Bochumu.

Bochum je smješten na zapadu Njemačke u saveznoj državi Sjevernoj Rajni-Vestfaliji. Jedan je od pet regionalnih centara Ruhrskoga područja i s oko 362 000 stanovnika šesti je po veličini grad u NRW i među 20 najvećih gradova u Njemačkoj…

Dakle, u Bochum se zaputih u rano jutro netom prošloga petka, na poziv Matice hrvatske za Ruhrsko područje. Naime, tamo tradicionalno, svečano obilježavaju obljetnicu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, a ovogodišnju, jubilarnu, 25-tu, žele proslaviti u obližnjem Hagenu, još svečanije  i uz dobar kulturni program.

Da tako, svečano i kulturno i bude pobrinula se uprava Matice hrvatske za Ruhrsko područje, predsjednik Josip Marković i članovi: Jadranka Gradac, Ljiljana i Zoran Sikavica, Mijo Nuić, Tanja Marković i Stjepan Vukadin

Večernji program počeo je pozdravom predsjednika Matice hrvatske za Ruhrsko područje, Josipa Markovića. Uslijedila je minuta šutnje za poginule u Domovinskom ratu a potom i pozdravljena hrvatska himna.

Par pozdravnih riječi, i u ime Zvonka Plećaša, generalnog konzula u Düsseldorfu, izrekla je Klaudija Aljinović, konzul prvog reda, naglasivši važnost prigode, međunarodnog priznanja Hrvatske,  kao i važnost ovakvih udruga koje čuvaju i šire hrvatsku kulturu i identitet.

Kroz prvi dio programa vodili su Josip Marković i Mijo Nuić. Predstavili su svećenika i pjesnika iz Wuppertala, patera Antu Markovića, iz Otoka kod Sinja koji je nakon školovanja u Sinju i Zagrebu, bio na svećeničkoj službi u Berlinu, Frankfurtu, Münchenu, Rüsselheimu…Pročitane su tri njegove pjesme te spomenuto moguće izdavanje zbirke pjesama ovoga autora.

Potom je nastupio Zbor Matice hrvatske pod ravnanjem profesora Krešimira Veselića. Malo ih je, ali izvrsno, višeglasno pjevaju. Profesor Veselić je nekadašnji višegodišnji predsjednik Matice hrvatske a i danas je njen počasni predsjednik. U kratkom govoru je profesor Veselić naglasio, kako je za takva udruženja koja se s puno entuzijazma, bave svim oblicima kulture, najteže kad u društvu nema mladih i kad su na okupljanjima, stolice  prazne.

Nakon nastupa zbora, članica uprave Matice hrvatske, Jadranka Gradac, najavila je predstavljanje knjige „Ono malo duše“, Emila Cipara.

Bilo mi je, kao urednici Hrvatskog glasa Berlin i „Ono malo duše“,  zadovoljstvo i čast izreći par redaka o Emilu, njegovu životu i radu, Hrvatskom glasu Berlin i pričama koje je pisao a kojih je mali, simboličan dio, objavljen u knjizi.

Ulomak iz „Ono malo duše“, iz Moja Stori/Meine Story, na njemački jezik preveden od strane naše suradnice Sandre Marelja Muić, pročitao je Zoran Sikavica. A potom sam, izuzetno pažljivoj publici, pročitala i priču „Uspomena na Plavo zvono“ prigodnu uz obilježavanje datuma važnog za Hrvatsku.

U drugom dijelu kulturnog programa, svoja dva romana „Medaljon“ i „Posljednji„, predstavila je spisateljica Anita Martinac iz Mostara. Govorila je kratko o knjigama i vrlo dojmljivo čitala ulomke iz njih. Njeni romani bave se nedovoljno istraženim i neispričanim, takozvanim tabu-temama iz prošlosti.

Za vrijeme večeri, slikarica Ankica Karačić je vodila slikarsku radionicu za djecu. S Ankicom su slikale: Ivon, Helena, Katarina, Ana, Iva…

Posjetitelje ove večeri zabavljala je grupa „Bisernica“ iz Wuppertala.

Pa, evo, redom, što su nam u mikrofon rekli neki od sudionika programa:

Josip Marković, predsjednik: Od kada ja vodim Maticu hrvatsku, zadnje četiri godine, ova zabava je redovito u siječnju. Hagen i Essen su dvije destinacije gdje to radimo. Tako je bilo i kad su predsjednici, prije mene bili Jadranka Gradac i profesor Veselić. Od devedesetih godina je Matica osnovana u Ruhrskom području. Nije imala sa središnjicom u Zagrebu ništa sve do 2015. godine. Kad sam prije četiri godine preuzeo Maticu, postavio sam to pitanje i bio šokiran da uopće niti smo bili niti jesmo, članovi Matice u Zagrebu. Onda sam to pokrenuo, ideja je bila moja a izvedba Jadranke Gradac koja je išla u Zagreb do središnjice. Sve je to još u povojima, dolazila je nama iz Zagreba, gospođa Lahorka Pejić na izbornu skupštinu prije dvije godine. To je bio prvi kontakt sa središnjicom, nemamo od njih materijalnu pomoć, dobijamo sad redoviti časopis Vijenac, izvještavamo o svojim aktivnostima i za sad je  to sve. Sad je i na nama i na njima da se iz toga nešto razvije, neka suradnja. Mi imamo oko 50 članova. Sadržaj našeg rada je kultura na prvom mjestu, poezija i proza. Perjanica našeg rada su dvije večeri hrvatske pjesme u Dortmundu. Glavnu brigu oko toga vodi Jadranka Gradac. Koncept je da četrdeset gostiju, i Nijemci i Hrvati pjevaju pjesme na hrvatskom jeziku. Začetnik ove ideje je profesor Veselić a mi smo to nastavili njegovati. Te večeri imamo na jesen i u proljeće. Pored toga imamo i razna predavanja. Problem je kod društava jer nema mladih. Mladi dođu skupa s roditeljima ali ne preuzimaju ni ulogu ni odgovornost, teško ih je animirati. Ja imam 55 godina i to mogu još deceniju  voditi a do tada će se, vjerujem pojaviti i mlađi koji će to preuzeti. Ovo je bila najuspjelija proslava, najbolji program s reprezentativnim gostima a koji su zaslužili i više vremena nego što su ga dobili. Posjeta je mogla biti i bolja, time  nisam zadovoljan. Razlog je udaljenost između zapadnih i istočnih dijelova Ruhrskog područja, a zatim i godine matičara. Sponzora u našem radu nemamo, sami se financiramo a ja sam ipak optimista. To što Matica nudi u kulturi, to malo tko nudi u ovom dijelu Njemačke, rekao je Josip Marković te dodao i o sebi:  Ja dolazim iz Splita, korijeni su mi sinjski. U Njemačku smo gospođa i ja došli preko ureda za zapošljavanje, počeo sam raditi kao medicinski tehničar. Bilo je to 1992. godine. Bio sam godinu dana u Domovinskom ratu. Već sam imao ugovor prije rata ali nisam otišao tako da sam po dolasku u Njemačku najprije dobio otkaz jer sam kasnio na posao godinu dana. Ovdje sam se školovao i dalje, magistrirao umjetničku terapiju, radim i kao docent pri visokim školama i institutima, aktivni sam sportaš, tenisač, košarkaš, slikar.

Krešimir Veselić: – Profesor sam matematike na sveučilištu u Hagenu u mirovini i dugogodišnji predsjednik Matice hrvatske, supruga i ja smo naizmjenično vodili deset godina. Ja sam 1976. došao u Njemačku, to je bilo onda normalno za ljude moje struke da idu u inozemstvo. Moja integracija je išla relativno brzo, kad čovjek ima školovanje, ide to. Kad sam otišao u mirovinu onda sam se posvetio i drutšvenim aktivnostima, rad s Maticom, predavanja iz kulture, njegovanje tradicijske glazbe. Ja sam rođen u Zagrebu, otac je Konavljanin a mati Zagrepčanka. Došao aam ovdje s 36 godina. Ovaj zbor vodim jedno desetak godina. Studirao sam u Zagrebu paralelno s matematikom i violinu ali eto, matematika je prevagnula. Zbor je vrlo drag, suradnja je izvrsna. veliki problem je da nas je malo. Nije lako dobiti ljude u zbor koji je regionalnog karaktera, ljudi na probe putuju iz Hagena, Bochuma u Dortmund. Svaki puta je to muka. Imali smo i dječji zbor, pa  su se mame dogovarale koja od njih i kad vodi djecu. Naše pjevanje je dobrim dijelom duhovnog karaktera, dosta pjevamo i na latinskom ali i druge, svjetovne stvari. Snimili smo tri-četiri nosača zvuka. nastupali smo u Kölnu, Münsteru, Sindelfingenu i Münchenu… Tamo smo tako doboro pjevali da nisu vjerovali da nismo profesionalni, plaćeni zbor.  Sve  ovisi o tome koliko će nas biti. Takva će biti i budućnost zbora.

Anita Martinac, rođena Mihić, rođena u Mostaru, udata u Čerim pored Čitluka. Objavljujem od 1994. godine. Imam osam djela, po ljubavi sam pjesnik, radije se bavim poezijom, pet djela je poezija, jedno je pozija uz glazbu i dva zadnja su romani. Uskoro mi izlazi zbirka poezije i onda krajem godine roman.  To je treći roman  u nizu koji obrađuje povijesne teme. Prvi je izišao 2015. godine i obrađuje period od 1943. do 1953, rasvjetljuje jednu istinu o škriparima aili križarima. Skidam zvono s ljudi koji su se skrivali po škripinama, zvono s onih koji su bili suđeni jer su im pomogli…

Drugi roman obrađuje 1945. godinu, kako odlaze posljednji novaci u hrvatsku vojsku, kako je pao Zagreb, prevaru na Blajburgu, sortiranje u Mariboru, kolone smrti …Pratim sudbinu mladića sedamnaestogodišnjaka. Dotakla sam se suptilno svakog tog lika svjesna da kroz njih prikazujem i puno drugih sudbina… Roman nosi snažnu poruka o ratu i vojniku.

Treći roman će biti šireg područja, od 1901.  d0 1991. – godine gladi, tri rata. Zvat će se „Od Franje do Franje“.

Obzirim da sam i u radnom odnosu nastojim se odazvati i pozivu naših ljudi vani. Teško je danas izdavati, treba puno ljubavi utkati u to. Neki ljudi pitaju: je li se to isplati? A  ja kažem: ako to pitate, odmah odustanite. Ja odvojim od srca dok pišem pa ljudi tako to i prepoznaju.Treći roman izlazi  do kraja godine. Za njega sam, po prvi puta,  dobila potporu Državnog ureda za Hrate izvan Republike Hrvatske. Ja se nadam da ću to i opravdati.

Bisernica“- Postojimo, u raznom sastavu, već 15 godina. Baza nam je u Wuppertalu i okolici. Mi smo tamburaši. Nastupamo u Njemačkoj, svirali i u u Belgiji, bili smo nominirani i za Večernjakovu domovnicu i nastupali smo i tamo.

Članovi  „Bisernice“su: Stjepan Bodnarčuk iz Vukovara, Čedo Ljubica s Čiova, Mario Maleš iz Šibenika  i Samir Vidović iz Osijeka.

Nakon zanimljiva programa, ugodnih razgovora, ukusne večere, druženja, upoznavanja i poznanika pokojnog nam autora priča iz „Ono malo duše“, plesa i pjesme, putovanja nazad  za Berlin i sabiranja  (iako to nije moguće tako brzo)  dojmova, eto, nemam još pravih, odgovarajućih riječi za opisati gostoprimstvo mojih divnih domaćina u Bochumu, bračnog para Sikavica, Ljiljane i Zorana.

Dojmovi se jednostavno, prelijevaju preko rubova moga srca, malo su im okviri jednog šturog izviješća pa „iskaču“ iz njega.  Užitak je bilo ovo putovanja, druženje, predstavljanje, čitanje, sve. Hvala: Ljiljana, Zorane, Josipe, Jadranka, Anita, Iva, Mijo, Suzana, Ankica, Ante… i svi drugi, dragi, predivni ljudi.

Hvala, dragi Emile, sve to, ti meni radiš, znam ja.

foto album: proslava u organizaciji Matice hrvatske za Ruhrsko područje

173

Write a comment