berlin

OVO JE GRAD S MNOGO SRCA

Posted on : 20-11-2019 | By : admin | In : Divan Skitnje

3

Sjećanje na pokojnog Sinišu Glavaševića

Iz naše arhive/objavljeno 05.11.2010

tekst: Željko Mužević
Vukovar_Vodotoranj_sVukovar, rujan 1991./ Te rujanske večeri 1991. ležeći nosa priljubljenog uz zemlju, na putu što kroz kukuruzišta vodi ka Vukovaru, prikovan mitraljeskom, snajperskom i topničkom vatrom uz debelu prašinu -s čuđenjem gledam masnu lokvu rabljenog ulja

Odoše rifle!

Iz te budalaste misli trgnu me gromki prasak 120 mm mine i sa zebnjom promatramo užarene komete što putuju iznad naših glava.

Bogati, ovo je sve bliže –šapće Cindro te čvršće stisnuvši strojnicu, puže put raskrižja odakle nas tuče nevidljivi mitraljezac.

Iz rovova odgovaraju gardisti koji brane put i reskim rafalima upotpunjuju tu rujansku večer isprekidanu potmulim detonacijama projektila ispaljenih s ratnog broda tamo negdje s Dunava i višecjevnih raketnih bacača smještenih na vojvođanskoj strani. Oglašavaju se i tenkovi.

U zraku miris prašine, baruta i sutona. U kratkim stankama tišine i njihanje kukuruza para uši. Probijajući se ka Vukovaru naša mala skupina upala je u žestoki okršaj i pokušaj združenih srpsko-četničkih snaga koje iz Bršadina, Negoslavaca, Oriolika, Dunava…pokušavaju pomoći ovećoj skupini svojih oklopnjaka koji se već više dana nalaze u okruženju hrvatskih snaga.

TRPINJSKA CESTA

Prolazimo Lužac. Vukovar nas dočekuje jezivom mirnoćom. Puste ulice, razrušene kuće, krateri od mnogobrojnih bombi … Granate su raznijele i gradsku mrtvačnicu i devetero mrtvih tijela koja su ondje ležala-ponovo je ubijeno. Odlazimo na obalu Dunava gdje su specijalci. Dio se odmara, a dio je na položajima. S većinom njih se znam još iz Okučana gdje smo u kolovozu zaustavili tenkove Bjelovarskog korpusa i pukovnika Čeleketića (do „Bljeska“ glavnokomandujućeg vojske tzv. Srpske krajine). Iako su to većinom mladići, mnogi od njih već su ratni veterani. Prošli su bitke od Gline, Vinkovaca, Okučana.. Sretni su što nas vide, ali umor ne mogu skriti. Ni tugu. Dan prije poginuo je Željko. Iza jedne kuće vrebao je srpski tenk. No, nakon gubitaka na Trpinjskoj cesti tenkovi su sada ka Vukovaru napredovali tako što su rušili kuću po kuću. Tako su naciljali i kući iza koje je stajao Željko.

– Kako ste ih uspjeli zadržali na Trpinjskoj cestu?-pitam Šimu.

-A, nekako.

Tišinu prekida paljenje cigareta i poneko kašljucanje. Misli se roje. Nitko ništa ne govori.

– Da, bilo je to prije desetak dana, 26. kolovoza 1991. Krenuli su četnici, jugo-vojska i tko zna tko još ne ka Vukovaru. S nekoliko desetaka tenkova. Stigli smo na položaj kojeg su držali civili. Bili smo izmiješani i specijalci i gardisti i civili. A, bilo je čupavo! – nervozno će Šima. Odjednom se nasmija:

E, u toj gunguli vidim jednog starijeg, prosijedog čovjeka koji je zalegao i na tenkove cilja sa zračnom puškom! Jebote, ide tenk „osamdesetčetvorka“ a on ju cilja sa zračnicom! Ma, ludnica-kažem ti. Kad smo odbili napad i uništili tu kolonu tenkova ponovo ga vidim, i opet drži tu zračnu pušku.

Što će vam to?-pitam ga.

-Neka četnici vide da u rukama imam kakvo takvo naoružanje. Nitko od njih neće valjda pomisliti kako je to zračna puška!

Uzmem pušku, pogledam ju, a ona – neispravna. Čak ni „šprije“ nije mogla izbacivati. Jebem ti, kakav je ovo rat – zamišljeno će Šima.

Čuju se eksplozije iz smjera Borova Naselja. Preko „motorole“ pristižu vijesti o pokretima srpskih trupa. Eksplozije sve češće odjekuju. Specijalci odlaze na Mitnicu gdje u okruženju drže vojarnu. Odlazim s njima dio puta, a potom se odvajam i zajedno sa Šimom odlazim ka Hrvatskom radiju Vukovar.

GRAD S MNOGO SRCA

U hodniku, na stubištu zatječemo Sinišu Glavaševića – novinara i urednika, supružnike Polovinu (Zvjezdana je spikerica i novinarka dok je suprug Branko glavni tehničar), direktora Radija Josipa Esterajhera… Nije im baš najjasnije što smo došli, ali kave i pića uvijek ima.

-Najvažnije, u ovim ratnim uvjetima je pomoći ljudima da se ne izgube u svom strahu –priča Siniša dok Zvjezdana kuha kavu.

-Ovo je tim koji radi s izuzetno puno entuzijazma i s najčišćim namjerama. Tu novac ne igra ulogu, tu ulogu igra ljubav prema gradu, prema ljudima kojima se neprestano obraćamo i s kojima naprosto živimo. Mi smo dio njih i to je u ovim ratnim uvjetima došlo do izražaja do te mjere da smo uspjeli sačuvati brojne ljudske živote – veli Siniša i gleda me u oči.

Šutim i lagano ispijam kavu. Detonacije ne prestaju.

– Ljudi su se osjećali sigurnim jer je postojala organizacija koju su imali kroz eter Hrvatskog radio Vukovara, nastavlja Siniša. – Vukovarske ulice jesu puste, ali su zato podrumi puni ljudi, žena i djece, a barikade, linija fronte je toliko puna ljudi koji žive na ovom području. Ima tu Hrvata, ima i Srba. Ovdje žive 23 nacije, nacionalnosti. Ovo je grad s mnogo srca. Zanimljivo je da u ovim ratnim trenucima najvećim dijelom sva ta srca kucaju na isti način, skladno, harmonično. To se vidjelo i nedavno kada je Vukovaru, Borovu Naselju…ovim našim selima bilo najteže, kada su bili izloženi takvim strahotama da je samo jedan takav ritam mogao da opstane. Vukovar je, čini mi se, položio jedan od najtežih ispita od rata na ovamo. Čak naša crkva nije bila nikada, čak ni u vrijeme Drugog svjetskog rata napadnuta, nije stradala, ona je u ovom trenutku pogođena. Velike su materijalne štete na njoj… Siniša tu zastade prekinuvši monolog. Pridruži mi se u šutnji.

Tiho ispijamo kavu iz lončića, osluškujući detonacije granata koje odjekuju sve bliže i bliže. Šutjeli smo kao da nismo željeli glasom prekinuti zlokoban zvižduk smrti. Tada nisam ni slutio da Sinišu, koji me je u tom polumraku na trenutke podsjetio na Jesenjina, – nikada više neću vidjeti.

Comments (3)

S.Glavašević, moj studentski kolega sa Komparativne književnosti i bibliotekarstva na sarajevskom univerzitetu. Mir njegovoj duši!

I ja se sijećam riječi S.G.:grad – to ste vi!

Sjećam se i sam još dan danas pokojnog Siniše Glavaševića i njegovih nažalost bezpomoćnih, riječi na vukovarskom radio odašiljaču u vapaju za pomoć okopiranom gradu Vukovaru.

“ A GRAD ZA NJ NE BRINITE , ON JESVE VRIJEME BIO U VAMA .
SAMO SKRIVEN . DA GA KRVNIK NE NAĐE .
GRAD – TO STE VI ! “
Siniša Glavašević

Write a comment