berlin

TRI BOJE DJETINJSTVA

Posted on : 23-05-2018 | By : admin | In : Roko Dobra

8

Roko Dobra (28. 11. 1930.- 23. 05. 2017)

Treba dozvati plava jutra djetinjstva,
treba dozvati plave čežnje sanjara,
treba dozvati plave igre bezbrižnosti.
Jer bio je jedan dječak,
jedan nedužni dječak,
rođen za voljenje.

Volio je sunce u svojoj uvali,
volio je šumor mora u škrapama,
volio je kikot vjetra u masliniku,
volio je let galebova iznad krša i gudura
i volio je lunjati po šljunčanim žalima,
tražeći plave školjke radosti.

Bilo je to doba plave ushićenosti
kad je siva i crna boja iza obzorja;
ali je ubrzo saznao za sivu boju,
jer slutnje su sive,
jer oblaci su sivi
jer oluje su sive.

Onda je saznao i za crnu boju,
jer gavrani strave su crni,
jer noći besane su crne,
jer smrt bratova je crna …

Otac je plovio morima,
dalekim, dalekim morima,
odakle se nikad više nije vratio,
a mati bi naša tugovala,
jer, bilo ih je još troje,
jer, bilo mu je devet godina;
i dječak je spoznao
sive sutone tjeskobe,
i dječak je spoznao
crne noći očaja.

Vratite mu plava jutra djetinjstva,
vratite mu plave čežnje sanjara,
vratite mu plave igre bezbrižnosti,
jer on je rođen za voljenje,
jer on je ustvari nedužan!

 

Comments (8)

Počivaj u miru, u njidrima svoji‘ Žiraj, dragi rođače.
Kajno da je bilo juče‘, a pasala je već godina!
Vajik si s manun, vajik si s nama, vajik u srcima.

Nešto najljepše što mi se moglo dogoditi, dogodilo se:
Veliki poeta ROKO mi je dao komentar na moju čakavsku pjesmu!
Ju-huuuuuuuuu!
Veliki Majstore, vidim, nije Vam bio problem pučiški idiom na kojem je napisana.
U dušu ste me večeras takli!
I, moram priznati: ja sam sretnik!
Sami ste sagledali: da okom sam vidjela i dušom osjetila.
Priznati ću Vam ROKO: gledala sam na malom ekranu jednu, davno nastalu, crno- bijelu fotografiju rodnoga mi mjesta.
Dugo, dugo sam je gledala i dugo razmišljala, a onda… „po tipkovnici.“ Gotovo u dahu.
…U dušu ste me, VRLI POETO, takli – jer sve je onako kako ste sagledali.
Bezbroj, bezbroj puta Vam hvala!
Nakon ovog sretnog mi trenutka,
sad mi je Vaše riječi ovjekovječiti i spremiti.
Lijepi i srdačni Vam pozdravi.
Dobro zdravlje neka Vas služi
– da još pišete,
da još komentare pjesmama dajete,
da još, na nas“ Manje,“ pozitivno djelujete.
Svako Vam dobro R O K O!
Dubravka Borić

Draga poeteso Dubravka,
ushitili ste me ovom čakavskom simfonijom! Sve što ste i okom vidjeli i dušom osjetili, opjevali ste naprosto na neponovljiv način. Na izvornoj i nadahnutoj tradiciji sazdali ste, ustvari, apoteozu doma, zapravo, domovine u užem i širem smislu, jer ste žarom iskona ušli u tako bliske pojave, u stvari i u bića
– da bi Vas, zahvaljujući odrazu sunca od kamena, ploče, zida, krovišta ili, pak, dok „Jōpȏnj blišćĩ, blišćĩ i sjȏ“, bljeskom osupnuo – kao da između Vas i svega prizvanog ne postoji daljina;
– da bi Vas „kȕćice, bĩli krovȉći, bĩli luminȏriji, bĩli fumarȉći, ali i sve redom navedene stvari, neraskidivom snagom ljepote trajno vezale, i, najzad,
– da bi Vas draga i bliska stvorenja, štono „Krȍvon tȑčedu, kurjuȏžasti tȉći“, dokle „kãlima neumuȏrno ȉgrodu ditȉći“, svojom stalnom prisutnošću, vazda podsjećala na toplinu i neposredne ugođaje zavičaja.

Svako Vam dobro želim, ali, naravno, i pjesmama na divnoj Vam čakavici!

Roko, super pišete i super su Vam kritički osvrti. Kamo sreće, da ih imam i za svoju poeziju.
I, pobornik sam i ja za interpunkcije u pjesmi, iako ih mnogo pjesnika odbacuje i u pjesmama ne upotrebljava. Da li su one suvišne, ili je to momentalni trend, ili…?
Voljela bih od Vas mišljenje o tome pročitati.
Mnogo pozdrava!
Dubravka

P.S:
Poštovani Roko, evo jedne pisme, pa mi, ukoliko ste voljni, napišite dvi – tri riči o njoj.
Ja sve vrste dobronamjernih kritika obožavam i zahvalna sam. Vama posebno!

SLȈKE BEZ KVȎDRA,
RȊČI BEZ GLȎSA

Kȕćice,
kȕćice,
bĩli krovȉći,
bĩli luminȏriji,
bĩli fumarȉći.

Jedȏn, dvȏ…
Dvȏ, jedȏn…

U sȗncu
na krȍvu
zasȅli na plȍče
jõpnjen obĩjene
uz pȉsmu“ šotovȍće“.

Mej kȕćic‘ zȋdi,
kaštȉli impȉji,
kãlice,
kãle,
štrȏde vȅle
zbȉle se,
sjãtile,
bonãcu
zaposȅle.

Bȑdon
gamȉžidu
bĩle
gomȉle.
Kraj mũlih
i parapȅtih
bonãce
ubilȉle.

Iz visiniẽ
kampaniȇl
svȅ zakrīlȋ,
visinȅ
nebȅske
do rãja
ubilȋ ..

Svȅ
zbȉlo se,
sjãtilo,
zgȕslo,
ubilȉlo.

Jōpȏnj blišćĩ
sȗnce odmȉče…
Jōpȏnj blišćĩ,
sȗnce odmȉče…

Krȍvon tȑčedu,
kurjuȏžasti tȉći,
kãlima
neumuȏrno
ȉgrodu
ditȉći.

Jōpȏnj
blišćĩ,
blišćĩ
i
sjȏ.

Blišćīdȕ
prūgȍni,
stȋne,
stȍgi,
kȕćice,
krȍvi,
luminȏriji,
fumōrȉ,
zȋdi,
kaštȉli,
štrȏde,
kãle
i
trȋ rukōvȁ
Vȅle mi vãle.

A mater-Vãla
protiẽže se,
dĩše ,
friškȋnon
mȍdrin
o lipotȉ
pĩše.

Glȅdon je,
odnikȕd
dȕgašku,
dubȍku,
sa srȉćon
i
tūguõn
u sȕzi,
u ȍku.

Iz sũz
zvīzdȅ
po njuõn
sȉpjen.

iz sũz,
sȕze
po njuõn
kãpjen .

Od paȋza do petrȏde
od paȋza do lantiȇrne,
zvīzdȅ
i
sȕze
sȉpjen, sȉpjen…

na slȉke bez kvȏdra,
na rīčȉ bez glȏsa.

2.VI.2016. (na dvȏ zȕnja dvȋ ȉjade i šesnaiẽste)
Dubravka Borić

Naravno, zahvaljujem se, čestita Dubravko, i Vama no onom Vam „Baš mi je to super-pisma!“

Ivice, kolega mi po stihu i prijatelju dragi,

pjesnik si ne samo umijećem pjesmovanja, nego i mogućnostima osjećaja, kojim uspijevaš toliko toga zapaziti da ti se, evo, i dandanas divim.

Hvala ti, stoga, na načinu kojim si doživio i ovu moju pjesmu, a koju ubrajam u svoje rane (ali i uspjele)pjesme.

Baš mi je to super-pisma!

To divno doba neznanja i nedužnosti, krhkosti i povjerenja, istraživanja i učenja o svemu što ga okružuje! Oni predodređeni za voljenje, s ogromnom nostalgijom, s beskrajnom čežnjom, prizivaju ga natrag.

Kristalna su tvoja sjećanja, prijatelju! Tako si ih divno poredao u ovoj remek-pjesmi, krenuvši od azura do paklene tame u kojoj patiš zbog onih koje voliš i zbog njihove patnje i odlaska!

Moja trobojna pjesma razlikovala bi se, prvenstveno, u tome što bi njen početni i poletni dio bio zelen.

Write a comment