berlin

NAŠA DJECA U DALJINI

Posted on : 19-07-2018 | By : admin | In : Slavica Sarkotić

4

Iz naše arhive/ objavljeno 30.05.2016.

Slavica Sarkotić
ruketaNaša djeca u zemljama dalekim
Naša djeca po Baltimorima
Houstonima, u Hamburgu
I u Berlinu
Odvojena od nas širokim cestama
I nepreglednim šumama
Pa stalno gledamo u daljinu, u daljinu

Naša djeca u Kaliforniji
U Sidneyu i po izraelskim kibucima
I u daleku Visconsinu
Pa se ljeti radujemo unucima
A utjehe nema ni u radu
Ni u vinu

Naša djeca na školovanju
Na specijalizaciji ili na radu
Pa nježnosti koje pripadaju njima
Darujemo ružama
Pletivu ili vinogradu

Naša voljena djeca tamo daleko
Pametna, vrijedna i uspješna
Više ili manje
Počinju život odnova
Dok mi postajemo umorni
I polako odustajemo od svojih snova

Dok naša djeca u daljini
Vode svoje bitke i stvaraju karijere
Mi s vremena na vrijeme
Kontroliramo zdravlje
Vadimo nalaze
Preskačući vremenske barijere
Ali u ljeto, u ljeto će biti slavlje

I dok nam unuci tuđe jezike uče
Mi se molimo za njih
Starimo, čekamo
I čuvamo sebe i kuće

Comments (4)

Postovani i dragi svi! Ne mogu vam reci koliko sam zahvalna i dirnuta vasim dobronamjernim komentarima na ovu moju pjesmu.
Trenutno se nalazim u Australiji s kceri, u Melbourneu, u posjetu kod rodbine po maminoj strani.
Ovdje sam prvi put, moja djeca vec su bila u posjetu, a i mama je bila jednom posjetiti svoje sestre i oca koji su zivjeli ovdje.
Ona je s majkom, mojom bakom ostala u domovini i tamo zasnovala obitelj.
Moj sin zivi u Berlinu i sva je sreca sto je Berlin na samo sat vremena udaljenosti od Zagreba tako da se cesto mozemo vidjeti.
Ne mogu ni zamisliti kako je bilo mojoj baki i mami dok su mislile na svoje u dalekoj Australiji.
Ja sam imala i imam srecu da sam odrasla u obitelji u kojoj sam uvijek imala podrsku, divne roditelje, sestru, djeda i baku s tatine strane i dragu baku maminu mamu koje sam obozavala, ali uvijek je u meni zivjela zelja da jednom dodjem ovamo, u Australiju, na kratko, da vidim gdje pociva moj djed kojeg nisam nikada vidjela.
I evo, kci me dovela, stala sam pored djedovog groba bas kao sto sam obecala baki na njenom grobu prije puta u Australiju.
Obecala sam joj da cu pozdraviti njenog muza kojeg je vjerno cekala do zadnjeg daha. Do kraja svog zivota.
Sada vise nema ni mojih roditelja, nema ni jedne tete ni bratica, ali imam sestricne koje su me odvele do mjesta gdje pociva nas djed.
I sama sam se iznenadila silini emocija koje su navrle.
Napisala sam puno pjesama svojim najdrazima, a sada sam napisala i pjesmu djedu kojeg ne vidjeh nikad.
Cudni su putevi koji nas vode kroz zivot, a svaciji je zivot jedna prica.
Svaki zivot vrijedi biti zapisan ma koliko obican bio, a neki su doista vrijedni romana.
Samo da je vremena i talenta.
Jos jednom vam hvala na citanju i pohvalama

Vratite se vratite laste,
na naša polja,šume i gore.
Vratite se na naše plavo more.
koje Vas već odavno tihim glasom zove.

Vratite se vratite laste,
tamo gdi su vaši,
korjeni bili.
Tamno gdi su,
Vaše bake i djedovi,
plodne njive orali.

Tamo gdi Vas još svi poznaju,
kad ste maleni bili.
Kada još niste znali,
hoćete li postati laste,
leteći po dalekom svijetu,
ili tek maleni leptirići u svom zavičaju.

Da pjesma si i dalje nastavlja i hvala Vam gospođo Slavica Sarkotić,- za ove prve lepršave stihove.

„…nježnosti koje pripadaju njima
Darujemo ružama
Pletivu ili vinogradU“

Nije ovo, gospođo Sarkotić, najbolji dio ovog pjesničkog djela. Ovo su samo tri stiha koji su se, pročitavši pjesmu, zbog nečega nejasnog ostali ponavljati u meni. Ne znam kad sam i jesam li ikada pročitao bolju pjesmu iz kategorije socijalnih. Nažalost, nas ovdje u jedne vrste kamenom dobu ubija, troši, razara nedostatna angažiranost na polju koje ne bi ni niklo u našem i paklu naše djece da smo imali odgovorne, savjesne, normalne ljude na čelu tzv. država.
Moj naklon Pjesnikinjo za ovo djelo. Mojih 777 puta bravo upućujem Vašoj bogatoj pjesničkoj duši…!
SRDAČAN POZDRAV:)

Poštovana, toliko dirljivo, istinito, na žalost nema promjena, nastavlja se, do kada?? Pozdrav, Slavica Ivančan

Write a comment