berlin

NA CESTI

Posted on : 22-05-2019 | By : admin | In : Na putu ...Marijo Glavaš

1

Iz naše arhive …objavljeno 29.05.2011.

NA PUTU
piše: Marijo Glavaš

Još samo jednu godinu. Zlatko je to prvi put rekao prije dvanaest godina. Djeca su već davno krenula u školu, Ante je osmi, Ljubica peti razred i otac im na početku svake školske godine kaže da dobro uče jer još samo jednu godinu su tu i moraju ponijeti dobre ocjene u Hrvatsku. Ante je vrlo dobar. Ljubica ima odlične ocjene. Zlatko već godinama djeci na početku školske godine u torbu s knjigama stavlja i jednu te istu rečenicu. A djeca vjeruju u rečenice.

Otišao je kao i oni prije njega, kao brat mu, otac, djed i možda i njegov otac, jer tamo je negdje postojao bolji život i neki su ga već pronašli. Nije se tu imalo što razmišljati. Škole je završio, oženio se, mali Ante je napunio tri mjeseca, a posao je čekao, za vozače nije bilo straha. Tako mu je javio brat koji je negdje na sjeveru Njemačke radio na baušteli. Posao te čeka, rekao je. Tako mu je javio otac koji je konobario negdje na Majni. Tako bi mu sigurno bio javio i djed da nije bio pod berlinskom zemljom, na groblju koje je gledao svako jutro kad bi iz stana u prizemlju kretao prema automehaničarskoj radionici u kojoj je uljavih ruku, nagnut nad motor najdražeg mu mercedesa 220D, jednog kišnog utorka u veljači izdahnuo. A veljaču je volio najviše.

Išao je sam. Dogovor je bio da Branka i mali dođu kad nađe stan i posao. Mislio je da će biti lako. Tako su mu bar rekli. Brat. Otac. A i djed bi da je mogao. Posao je čekao, rekli su. Zlatko je dva mjeseca čekao posao.

Frankfurt je velik, čovjeka sa sela proguta da ga i ne prožvače. Zato je Zlatko gladovao. Gotovo je ostao bez novca, a posla nije bilo. Sjeo je u zagušljivi kafić na uglu, odmah preko puta zgrade u kojoj je povoljno pronašao dvadeset podrumskih kvadrata i naručio žesticu. Inače nije pio. U istom je kafiću svaki dan naručivao čaj. Valjda je to primjetio i taj visoki, mršavi muškarac, jer zašto bi mu inače prišao i obratio mu se riječima koje je razumio. Čuvši da netko priča hrvatski Zlatko je u svom jadu zaplakao. Vidim da ne možeš dalje, rekao je muškarac, hajde, reci, što znaš raditi…

Prve tri godine vozio je kamion. Više njih. Kamione svih veličina i boja. A straga uvijek isto, zemlju i kamenje. Onda se rodila Ljubica. Branka, Zlatko, mali Ante i Ljubica živjeli su na drugom katu dugačke peterokatnice u frankfurtskom predgrađu, kućni broj sedamdeset i tri. Preko puta bio je broj sedamdeset. Do njih broj sedamdeset i jedan. Stan je imao točno toliko kvadrata kao kad se kućni broj čitao zdesna nalijevo.

Autobus mu se od prvog dana više svidio. Žamor, ljudi, uvijek neka nova lica, neki novi putevi, bića koja tek kreću, ili su već dobrano zagazila pa samo presjedaju. Samo ga je kravata malo stezala oko vrata. Ali navikao se. Otkopčao bi ono gornje puce i uvukao prst da olabavi čvor. Puno zanimljivije od zemlje i kamenja. I gore i dolje. Gore sjedala puna različitih bića, dolje, u bunkerima, torbe i kuferi puni najskrovitijih tajni. Tko zna što nose svi ovi ljudi, ona starija gospođa s maramom, onaj par sa stražnjeg sjedala, ona zelena torba s duplim patent zatvaračem, onaj paket, onaj zamotani paket…

Sanjao je zemlju, kamenje, ljude i kufere. Kad je Ljubica krenula u peti razred skinuo je kravatu i otišao. Zbog snova. I zbog boljih novaca. Svede se na isto. Iz kamiona u autobus, iz autobusa u cisternu …sa sobom je u džepu uvijek prenosio istu stvar, samo jednu, predmet iz nekog drugog doba, savijenih rubova, površine pune otisaka samo njegovih prstiju.

Sve što posjeduje iz tih dana jedna je jedina fotografija, ništa više, samo ona ga podsjeća, pa ni toliko, ne može ga podsjetiti na doba kad je slikana jer je na fotografiji toliko malen da se ničeg iz te dobi ne može prisjetiti.

Ali tu je ta fotografija, samo nju ima, na njoj je slikan kao dijete, beba od nekoliko mjeseci, umotan u bijelu odjeću, malena majica koja mu dugačkim rukavima prekriva prste na rukama, napuhane gaće ispog kojih je možda i suha pelena, eto to, to je jedina obiteljska fotografija koju ima, a na njoj je on jedini član obitelji. Čovjek zavaljen u staroj fotelji, a koji ga drži u naručju na fotografiji, kojemu on tako malen sjedi na nozi je Zlatkov kršteni kum, roditelja tu nema, oni su valjda s druge strane fotoaparata, oni slikavaju, valjda, ne može se sjetiti, premalen je na toj fotografiji da bi se ičega sjetio, možda bar majka, možda bar ona.

Tek tu i tamo izvadi je iz pretinca vozačke kabine poviše glave, ili iz džepa, pa je promotri, kum je nešto govorio, ali fotografija je uhvatila samo oblik usana, samo jedno slovo, tko zna što je rekao, a on, to malo dijete, beba kojoj se kum obraća, sva je crvena u licu, stisnutih očiju i široko razjapljenih bezubih usta. Eto tako ponekad Zlatko uzme jedinu fotografiju koju ima iz nekih drugih vremena, iz neke druge zemlje koju ceste uporno zaobilaze, pa je gleda i samo rijetko se upita, jer nema smisla pitati se češće, nema se koga pitati, a i tko bi mu mogao odgovoriti zašto on na toj fotografiji tako snažno, neutješno plače.

Nije to strah, nema to veze s tim, nije to ni približno tako jednostavno pojašnjivo i teško da se može prispodobiti, uostalom kako približiti taj osjećaj nekome tko to nikad nije probao, kako prepričati tu neizvjesnu jezu ulaska u krivinu s cisternom punom punomasnog mlijeka, da li govoriti o otkucajima srca koji su toliko snažni da nadglašavaju zvuk morota, ili bi pomoglo ako bi se prepričavalo putanju kapljica znoja koje se cijede niz leđa, ili grč šaka koje stišću volan dok se pita hoće li emulzija biti dovoljno mirna, ili će se zaljuljati više nego treba, ne previše, samo malo, ali sasvim dovoljno da nagne cisternu na jednu stranu, pa je nakosi na drugu i onda je prevrne, da li to ima veze s običnim strahom, ili je to onaj rub, onaj najtanji po kojem se može hodati, golom ga kožom dodirivati?

Sanjao je mlijeko proliveno na krivinama, ali nije mogao otići. Nije bilo ni kravate da je otpusti, a nešto u grlu ga je stezalo.

Njemačke ceste su lijepe, široke i sigurne, projektirane tako da se čini da bi vozila sama mogla naći put vozeći se njima. Još dok se proizvode u tvornicama odjekuju čežnje automobila koji priželjkuju da im pod gumama bude njemački asfalt.

Cisterna koju Zlatko vozi nema želja i ne poskakuje, težina ju je prikovala, sljubila s podlogom i samo joj dopušta da mijenja pravac. Sve dok ne dođe krivina. Tada Zlatko stisne volan, pomakne se od naslona i sav se preznoji. Zavoje prolazi stisnutih zubiju. Kad sve prođe, kad se opet nađe na ravnini, čini mu se da je i oči bio stisnuo, pa osluškuje kako se ljulja, kako tamo iza emulzija ide lijevo, pa desno, pa sve manje, lijevo, pa opet desno, oscilira dok se ne primiri, utihne kao da je cisterna prazna, a mlijeko još nije ni pomuženo.

I on je vjerovao u rečenicu. Onu koju je izgovarao i trpao je svake godine djeci u torbu, odmah pored sendviča i bilježnice iz matematike. I uvijek je vjerovao da je to baš ta, baš ova godina, ali je i čekao nešto, nekakav znak koji će mu reći, potvrditi da je to baš ta.

A najgore su bile noći. Duge njemačke noći, još duže od ceste, tama kroz koju je prevozio bijelo mlijeko, bijelu tintu spremnu da u slijedećem zavoju oboji sve oko sebe. Ti su sati svaki imali svoje ime i svakog ih je poimence proklinjao. Krivine su se krivile skoro da prepuknu, a emulzija se i na pravcu prijeteći ljuljuškala. U takvoj tami kakav znak da je i postojao, da se i dogodilo nešto što bi mu potvrdilo da je to ta godina, taj trenutak kad se treba vratiti, bojao se Zlatko, ne bi ga vidio.

Veljače je najviše mrzio. Svaki metar puta, onu ogradu koja dijeli cestu, vozila iz suprotnog smjera, svjetla, noć je te veljače, nakon što je dvanaest prethodnih veljača pomislio da je to ta godina, bila najokrutnija. Prošlih je godina s Brankom i djecom na taj dan išao do Berlina, došli bi ako bi mogli i brat mu i otac, ali ovo je bila prva godina da on nije mogao.

Te se noći sjetio kamiona i u sebi zagrlio onu zemlju i kamenje, sjetio se autobusa i svih onih ljudi i njihovih kufera što ih je prevozio s mjesta na mjesto gurajući ih, da nisu ni slutili, sudbini u ralje, sjetio se svega jer nikada prije nije morao voziti na dan kad mu je djed legao na motor mercedesa 220D i ostao tako ležati do ručka, dok drugi radnici nisu shvatili da ne mijenja remen, nego je čovjek umro.

Prokleta da si i ti, cisterno, promislio je, uvijek se prisno obraćao svojim vozilima, ali nikada onome što je prevozio. Sve do tog puta. I ti mlijeko, neka si prokleto promislio je, pa naglas ponovio te veljačke noći na praznoj cesti prema Hamburgu, a onda je odjednom pored cisterne, kao iz pakla poslan, projurio plamteći kotač.

S obje noge zapro je na papučicu kočnice i vrišteći se sjedinio sa škripom guma. Zaustavio se tek kad je iza cisterne na asfaltu bio stotinama metara dugačak crni trag. Tu je utihnulo sve. Samo je u daljini, na ravnici prema Hamburgu, postajući sve manji, kao da ga noć izjeda, jurio plamteći kotač hvaleći se da je prestigao cisternu.

Zalupio je vratima i stajao dok plamen u daljini nije potpuno isčezao. Bilo je hladno i negdje pored ceste čulo se kako se neka životinja miče u travi. Zlatko je pravio kratke korake, od svega pola stope, dok je kružio oko cisterne tražeći odgovor. Sa stražnje osovine, s mjesta s kog se otkinuo kotač, još se pušio sivkast dim.

Sjeo je u kabinu i okrenuo ključem. Nije mogao znati sa sigurnošću da li je to bio ili nije bio znak koji je čekao, ali Zlatko je dobro znao da je na cesti prema Hamburgu za nekih tridesetak kilometara ispred njega postojalo okretište. I nije ga bilo briga što su ceste izvan Njemačke lošije.

Dok je graničar pregledavao putovnice Zlatko je iz džepa košulje izvadio fotografiju koju je uvijek imao uza se i promatrao je dovoljno dugo da mu se kćerka sa stažnjeg sjedala nadvila nad glavu i upitala ga tko je to dijete sa slike koje tako sneno zijeva. I ne sanja ni kamenje, ni zemlju, ni mlijeko, ni krivine.
Zijeva, a ne plače.

Comments (1)

Tipična iseljenička priča koju ima svaki iseljenik drugačiju,samo što se malo tko sjeti da je ispriča. Uvjek se svodi na povratak iako se ne vraća na povratak u rodnu domovino u ovom slučaju
je to Hrvatska.

Write a comment