berlin

PRIČA O MORU U ŠEST SLIKA

Posted on : 27-03-2019 | By : admin | In : Sonja Breljak: IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE

1

Iz naše arhive …objavljeno 29.08.2013.

piše: Sonja Breljak
mama-i-ja3Slika prva: Tri su mi godine. Preda mnom šumi veliko, široko more. Došli smo iz srednje Bosne u Hrvatsku, u Omišalj. Za ruku mama vodi petogodišnjeg brata i mene. Mama je mlada i lijepa. Radi od svoje 14-te godine. Kuharica je. I to kakva!

Kad bi u naš grad dolazio predsjednik ondašnje države, boravio bi u tada jedinom hotelu u gradu. Na odlasku je svo osoblje stalo u red, on se rukovao sa svima. I s mamom. To gledali u večernjim vijestima.

Ponosim se mamom. Na moru kuha u takozvanom radničkom odmaralištu. Godina je 1964. Tu odmaraju direktori, stručnjaci, manje radnici.

Pamtim dolazak jer pri padu ozlijedih koljeno i pamtim vožnju čamcem, morsku pjenu. I toplu kuhinju u kojoj mama, rumena i nasmijana, radi.

More vidjeh ponovo tek nakon deset godina …

Slika druga: Godina je 1974. Prolazim Stradunom, poznatom ulicom u Dubrovniku. Trinaest mi je godina. Pjevam u dječjem, školskom zboru naziva „57 djevojčica i dječaka“. U dnu Straduna, pjevamo ispred crkve svetoga Vlaha, zaštitnika grada …

Tek kratko podno utvrde bacih pogled na valove. Proljeće je i more je sivo i hladno. S prijateljicama jedem veliki sladoled naziva „Split banana“. I oduševljena gradom pišem pjesmu koje stihove ni do danas nisam zaboravila: ...Dubrovnik, Dubrovnik …na svakom koraku je lijep, Dubrovnik, Dubrovnik, k´o najljepši majski cvijet. Tad sam posljednji puta vidjela Dubrovnik.

A more vidjeh ponovo tek nakon deset godina …

Slika treća: Diploma o studiju novinarstva je u džepu. I prvo radno mjesto. Preko firme ili kako se to govorilo, preko Sindikata, idem na more u Tučepe. Radničko odmaralište.

To je išlo ovako: Firma je kupila u Tučepima kuću u kojoj je restoran. Tu bi se  radnici i njihove obitelji, hranili. A smještaj su imali po raznim privatnim kućama uokolo,  iznajmljenim sobama. Za ovakav odmor dobivao se dodatni novac, takozvani regres. No, nakon  prigovora kako i onima koji ne idu na more, treba isplatiti dodatak za godišnji odmor, to se i promijenilo pa je regres kasnije pripadao svima.

Na odmor se išlo zajedno, autobusom, sedam dana. Neki su išli i autima, pa sam s početka mislila da to čine kako bi duže od ostalih bili na moru. Ali ne, na dan povratka, oni s autima bi otišli prvi. Nama s kontinenta, šest –sedam dana mora, bude dovoljno. Ostalo tako do danas.

More vidjeh ponovo …na žalost, vrlo brzo.

Slika četvrta: Tek je oformljena moja mala obitelj, nas dvoje i dvoje djece, kad stiže rat. Tako more doživjeh u sasvim posebnim  okolnostima. Bilo je to 4. travnja 1992. Kćerka netom napunila četiri a sinu su dvije.

Split je pun, prepun, ali ne turista već očajnika pred ratom izbjeglih iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Idemo brodom do Hvara. Tu se najprije smještamo u samostan Benediktinki a onda u jedan od hvarskih hotela.

Radimo u kuhinji hotela, čistimo hodnike, okoliš, jer hotel ima samo par ljudi koji brinu o nama – direktoricu Katicu, dvije kuharice, Anku i Milu, te dvojicu zaposlenika zaduženih za nabavku.

Dvije godine je tu bio naš dom. Tri kata, male sobe duž hodnika, zajedničko kupatilo, sala za objedovanje. Tu bi se djeca igrala, pravile male priredbe, iščekivale vijesti, trčali na zvuk telefona ili zvuk dolaska broda ….

Najteže je bilo kad bi netko dobio poruku o smrti, o ranjavanju, o nestanku. I teško je bilo nakon vijesti o sukobima između Hrvata i Bošnjaka u našem gradu, o nestalima, mrtvima, zarobljenima …a mi svi zajedno, u hotelu, za ručkom. Kao u kakvom horor filmu.

Najviše smo se kupali na plaži ispred hotela Amfora. Danas je to (Bonj) najskuplja plaža u Hrvatskoj. Kad su s kraja ljeta 1993. na plaži osvanuli prvi turisti iz Zagreba, čudili su se našoj tamnoj koži. A mi njihovoj bjelini. U nama kao da radi te razlike, ovlada neki stid. Skoro s olakšanjem dočekasmo razlaz.

A došao je nakon glasina kako nas, radi oživljavanja  turizma, sve prebacuju na Vis, u bivše vojarne, bivše vojske u bivšoj državi.  Isprazniše se skoro preko noći hvarski hotelu, ljudi kao rakova djeca odoše za Austriju, Švicarsku, Švedsku, na druge kontinete, dalje, što dalje. Mi krenusmo put Berlina. Prije nas jedni, drugi, treći …pa i mi za njima.

Bio je 27. veljača 1994. kad osvanusmo na berlinskom autobusnom kolodvoru na Keiserdammu. Bez stvarnog smo cilja, tek u potrazi za mirom.

A more …more vidjeh ponovo tek nakon deset godina …

Slika peta: Odlazeći, bijah ljuta na njega. Kao da je more nešto krivo. 2004. je godina. Tek sad imamo pravo neograničenog boravka u Njemačkoj i pravo kretanja. Izabrasmo Makarsku rivijeru i hotel Biokovka. I tako više godina. Dugo trebalo za vratiti se Hvaru. I uspomenama. Sjećanja nisu uvijek blaga.

Prošlo i od tada desetak godina ..

Slika šesta: Ovo ljeto smo cijelo proveli u Berlinu. Mlađa kći, rođena ovdje, na to veli:

Konačno, jedna godina u kojoj ne idemo u Hrvatsku! Tako rekla a nakon par dana rezervirala avionske karte. Ide s prijateljicom-Njemicom, na odmor.  Cilj -Split, Makarska, Hrvatska dakako! Danas se upravo vratila, puna ljetnih, morskih, jednostavnih toplih, normalnih, priča.

Djeca nisu opeterećena sjećanjima. Njima je sve lijepo. I more je isto, slano. Kamen i dalje biva u obline radom vode oblikovan. Valovi i dalje oplakuju obale. Gradovi, zgrade, kuće, ulice …sve je prilično trajno i sve ima svoju priču. U prolaznosti su ipak najbrži oblaci. I vrijeme.

A najdublji tragovi prošloga i doživljenoga ostaju ipak u ljudima. Samo oni pamte i govore.

I pišu, da se ni lijepo ni ružno ne zaboravi.

Kao ja.

 

Comments (1)

Divna priča. Toliko osobna a ipak bi mogla biti ispovijest mnogih. Lako se pronaći u njoj pa svojom iskrenošću jednostavno izmami suzu. Priča o moru i ljudskim sudbinama koje dolaze i prolaze a more k’o more ostaje, šuti i sluša.

Write a comment