berlin

KAKO SAM TE VOLIO

Posted on : 13-05-2015 | By : admin | In : Ivica Smolec

4

 

Ivica Smolec
Kako sam te volio!
Nakon svih ovih godina
zadrhtim kad čujem tvoje ime,
trgnem se i shvatim tada –
to nisi ti.
Neka druga žena kiti se tvojim imenom,
a za mene,
ti si jedina koja se smiješ tako zvati.
Jedino ti
koja si voljela moje mušice,
koja si obožavala moje pjesme,
kojoj je mirisao moj znoj,
koja se klela da sam jedini
i da ću zauvijek biti jedini.
A onda si otišla.
Vidio sam te poslije u bundi,
s biserima oko vrata.
Vidio sam te u mercedesu
s njemačkim tablicama.
Ja sam ti mogao dati samo srce
i dušu,
novaca nisam imao.
Sad znamo da smo pogriješili.
Ti nisi sretna,
vidio sam kako plačeš.
Nisam te smio pustiti,
trebao sam prebiti
i otjerati tog tipa
zbog kojeg si sada tužna.
Možda bi tada ostala sa mnom
i sve pjesme koje bih ikad napisao
bile bi ode radosti,
bile bi posvećene tebi.
Kako sam te volio!

17.01.2006.

Comments (4)

Draga Dubravka, pustite vi nas da se „prepiremo“, čitajte naše pjesme! :))

Dragi moj Roko, veseli me da si naglasio da ne težim novotarijama u formi. Isto tako ne težim ni novotarijama u vokabularu i frazama s kojima prosječan ljubitelj poezije ne zna što bi, samo ga zbunjuju i udaljavaju od poruke koju pjesma nudi.

Eto, i ti si pustio Angelu, a nisi trebao ni smio, što se sluti iz sadržaja tvog soneta punog ljepote, nježnosti i – gorčine.

Volim čitati ovakve interesantne razgovore dvojice priznatih pjesnika isprepletene osvrtima na određenu pjesmu. Baš u tome posebno uživam! Nadam se da će biti još takvih razgovora na ovom portalu. Lijepi pozdravi obojici.
Dubravka

Dragi prijatelju Ivice, istinski pjesniče, u ovoj si pjesmi ljuvenoj, s naslovom ushitne žudnje „Kako sam te volio“, nesumnjivo, dosegao sâmi vrh krajnje poetski intonirana solilokvija, hoću reći, ispovijesti što nam je sve ljubav, ako joj se srcem priđe, kadra prirediti. Ali, zaboga, kakva bi to ljubav bila, pravo reci, kada bi joj se isključivo natenane i s oprezom prilazilo?! Zato i jesi s njom i u njoj sve do „zvjezdane prašine“ (kako ti znaš reći) i to, da se razumijemo, netom što plane …

Nego, prije svega, ovaj tvoj lirski razgovorni poetski iskaz ohrabruje, jer ničim ne priziva formalistčke novotarije u poeziji, a što me posebno pak veseli. Ali, zahvaljujući ti trenutku očaja, nakon spoznaje gubitka voljene, kad zavapi: „Nisam te smio pustiti …“, podsjetio si me, evo, na ovaj moj sonet, a koji bih na ovom mjestu i citirao sa svrhom da se i u našim slučajevima vidi kako su pjesnici, posebno kad im je ljubav preokupacijom, svugdje i uvijek, gotovo istih sudbina:

PUSTIO SAM TE …

Angeli

Pustio sam te, a ne znam još kako,
mada ti mrsih svilenkastu kosu;
pustio sam te, a grlih te jako,
mada si tek vlat u zlatnom otkosu.

Pustio sam te, a bilo je jasno
da se noć bliži i da se već mrači;
pustio sam te, a bilo je kasno
da te pronađu sustali tragači.

Pustio sam te, a nebo, gle, kišom,
sve ovo vrijeme, nemilo prijeti;
pustio sam te, a more, gle, krišom
potapa lađe čineć me umrijeti.

Pustio sam te, a ne znam baš kada;
pustio sam te, a zavjesa – pada!

(Zadar, 26. lipnja 2007).

Write a comment