berlin

NEMA NOGU

Posted on : 04-02-2015 | By : admin | In : MOJ PUT Jadranka Haznadarević

0

piše: Jadranka Haznadarević
17gurnostoKada je naša stara šefica Magdalena Schobloher završila sa svojom posljednjom sezonom šparoge,-   Mare i mene kako ne bismo ostale bez posla, preporuči   svom prijatelju  u Weinolsheim, u jedno  selo  u blizini  Mainza, da radimo u vinogradu.

Naši novi šefovi su bili iz tri generacije Schultzovih; Helmut stari sa suprugom Helenom, Helmut mladi i  supruga mu Ruth, te  njihovih četvero djece.  Najstariji sin, sramežljivi neoženjeni  Olaf, tek koju godinu mlađi od nas, student Ulli, opičena  Aleksandra i maloljetni Tilo. Ako ne računamo na Bena, velikog šarplaninca koji je, kada to poželi mogao spavati u našoj prostoriji, onda bi to bilo sve.

Kod Schultza smo Mare i ja osim što smo već bile radne kolegice, školske, susjede, postale još i „špajz cimerice“, jer smo dobile dvorišnu prostoriju  koja je nekada služila kao špajz.

Ako im je frau Schobloher, a  sigurno je, opisala nove radnice,  onda nikakvo čudo što nam je Ruth, već prvo jutro, značajno  pogledavajući  Mare, odredila mjesto za stolom, i smjestila ju na pročelje. Mene je smjestila s lijevu stranu a ona je sama sjela s Marine desne strane, ostali članovi obitelji su doručkovali kasnije, kada mi odemo u vinograd. Bile su to mjere predostrožnosti, jer su u obitelji većinom muškarci  na koje je moja špajzcimerica  veoma osjetljiva bez obzira na njihovu dob.

Mare se kod gđe Schobloher već prve sezone, iako je kod kuće imala muža, zaljubila i „udala“.  Iduće sezone je došla rastavljena od obadvojice i ponovo se udala.

Kada je to postalo rutina, da ne bi kupovala i trošila krvavo zarađene marke na novu haljinu, za objavu i proslavu  izvanbračne  zajednice, koja će i tako kratko trajati, frau Schobloher bi svake sezone od svojih prijateljica nabavljala večernje haljine za Mare, koje bi nas dočekale raširene u sobi na krevetu, „za ne daj Bože opet“!.

Mare bi ushićena poput djeteta, samo odbacila kofer i bacila se na isprobavanje haljina. Vrtjela bi se pred ogledalom, namještala sise, zabacivala dugu izblajhanu kosu, šminkala velika usta, pućila usne, i kezila se krupnim zubima sama sebi u ogledalo. U takvim trenucima opčinjenosti ,  dok gleda svoje veličanstvo, Mare ne vidi i ne čuje nikoga. Obično ju ni ne poželiš   vratiti  u stvarnost, ali ako baš moraš, onda si prisiljen stati ispred nje, mahnuti  joj rukom ispred očiju i reći   „sad broji; deset ,devet, osam, itd . ti se budiš tebi je dobro, probudi se kru te mazoooo!“..

Mare je bila uvjerena da između ostalih ženskih atributa, posjeduje  paranormalne moći, te da je u stanju pogledom prikovat muškarca tako da ne može skinuti pogled s nje. Ono kada je jednom vrisnula, pa pukla žarulja, pripisala je također svojoj moći, a navodno kada se dobro skoncentrira, može maknuti i novčanik sa stola …

Čim joj se pružila prva prilika isprobala je svoje moći i na Helmutu, možda bi bilo bolje da je natjerala žarulju da pukne, ili da je makla novčanik sa stola, ali se Mare odlučila  za Helmuta. Do tog jutra, visoka krupna ljudina gledao bi u stranu ili ispred sebe , meškoljio  se na stolici i šarao pogledom ne znajući u što da pogleda. Na početku mu je bilo smiješno, to što  Mare neprekidno pilji u njega, pa je svako malo podizao pogled da vidi gleda li još uvijek, i tako bi sve češće pogledavao, sve  dok ju ja ne odvalim  nogom ispod stola u cjevanicu ili dok se Ruth sva crvena u licu tobož u šali ne nakašlje.

Tog jutra je Helmut  već sjedio  za stolom, na svom mjestu, kada je uletjela  Mare.

Pošto je Ruth otputovala, u Španjolsku, na prezentaciju i izložbu vina, sjela je na moje mjesto preko puta njega i da ne dangubi odmah se bacila na posao.

Ulazim u kuhinju, i klimam glavom u znak pozdrava   – „Gut moje“ – pozdravlja me  Mare  široko otvorenih usta, značajno me pogledavajući.

Helmut mi se blago nasmiješen kao i uvijek, pomalo rumen u licu, ispričava  zbog  mog  zauzetog mjesta.  Ja samo odmahnem rukom da ne bih morala ništa komentirati ili odgovarati na pitanja.

„Mare okani se čovjeka“, govorim tiho ne pokazujući na licu ništa.

„De sjedi tamo i šuti molim te nemoj mi kvarit raspoloženje. Vidi kako je jadnik pocrvenio, a još nema pojma šta ga čeka. —  Ima da  padne ko  kruška.“

Meni je svejedno gdje ću sjesti, njeno mi mjesto bolje odgovara jer mogu ustati iza stola kad god hoću, a  i kada vidim onu tanku  šniticu crnog kruha  putra, i nes-kafe  uz koju ne mogu zapalit, bude mi  dosta svega.

Oh da, zaboravih napomenuti da na stolu umjesto tanjurića ispred nas stoje male drvene daščice na koje staviš taj svoj kruh namažeš  ga putrom, naravno što tanje, grickaš i  pijuckaš,  u Marinom preijvodu  „čajkafe“.

Bitna je ta daščica u ovoj priči, još i kako. I tako ja uzmem   putar namažem svoju krišku kruha,  stavim  putar pred Mare dajući  joj do znanja da je pred njom, jer vidim da je zaokupljena hipnozom. Sram me i pogledat u Helmuta  žao mi ga jer znam kako mu je  neugodno braniti se od njenih nasrtanja.

-Mare, okani se čovjeka, eno ti sin, slobodan momak , kažem .- Ne smijem spomenuti  ime jer će shvatiti da je riječ o njegovom sinu, a onda prijevodima nikad kraja.

„De jebaji ga„. kaže Mare.  – Vidiš da bježi od mene ko vrag od svog ćaće, još od onda kad sam mu izgurala traktor. Ne znam koliko konjskih snaga ima Olafov traktor, koji se bio nakrivio na jednu stranu i prijetio da će se svakog trenutka  prevrnuti.  Tko zna što bi se dogodilo da mu nije Mare   priskočila u pomoć  sa svojih šest sedam konjskih  snaga.

„Ja  se našalila s njim  i uhvatila ga za guzu kako bi mu pomogla da se popne u traktor, a on se ote , pa bjež kroz vinograd ko‘ da ću ga pojest.. Objašnjava Mare kroz smijeh-  „Okreće se siromašak  i sve mi viče  – „du bist dum, du bist dum“.  Aj kvragu mislim se ja i tako si smotan… Ha ha haaaaa“  

To- „du bis dum “ je   Helmut odmah registrirao i zanimalo ga o čemu smo razgovarale  i zbog čega se Mare toliko smije.

Da prijevod, ne bi ispao kao onaj par dana prije,  dok nas je  vozio kroz njive do vinograda, kada je Mare ugledala kravu, pa se sjetila   svoje Perave, i onako razniježena kroz suze   na čistom  njemačkom  rekla  „Majne mama ist ku“.

Helmut se okrene prema meni i pita „što je pjesnik htio reći“- i zašto plače.

Tako ja moram ublažiti stvar i objasniti da Marina mama nije krava, već da ima kravu, te da je Mare veliko sentimentalno dijete,   a ne retardirana  budala , i da se Olaf nije uplašio zbog toga što ga je Mare uhvatila za guzu, već njenih konjskih snaga i skučenog uma koji ne razumije što znači ne.

Mare zanesena svojom idejom, još uvijek fiksirajući šefa, nožem odsjeca komad putra , stavlja ga na daščicu i maže po njoj.

Ne smijem si ni zamisliti što taj čovjek misli o nama, ne samo o Mare i meni, već o Hrvatima općenito. Iako nisam odgovorna za njene postupke, najradije bih da se otvori zemlja i da u nju propadnem.

Hoću ju neprimijetno tucnuti nogom ispod stola i dati joj do znanja da nije uzela kruh,  već da putar mrlja po daščici, međutim od onolike ženturače ispod stola nigdje nema nogu. Pogledam u Helmuta, on nekakav sav pogubljen, crven u licu  ko‘ pionirska maramica, imaš osjećaj da će se svakog trenutka srušiti sa stolice.

Uzmem ja svoj „čjakafe“, i pod izgovorom da idem zapalit, izađem van .

Write a comment