berlin

MALI ZVANI SERPENTINA

Posted on : 26-01-2015 | By : admin | In : MOJ PUT Jadranka Haznadarević

0

piše: Jadranka Haznadarević
0U  to vrijeme je na korzu  bila možda jedina brijačnica u Slavonskom Brodu i zvala se  „Mladost“.

Preko puta na mjestu gdje je danas robna kuća „Vesna“, nekada  je bila   tržnica.

Ovo mi je pričao Brođanin …dat ću mu zaštićeno ime – Serpentina.

Samo sam se molio Bogu da se stara (mama) ne dočepa kakvih škara, jer me onda uhvati, postavi na stolicu, obleti oko glave i ne  da mi napravi stepenice po glavi, već serpentinu.

A  što je najgore, takav sam morao s njom na tržnicu.

Poslije šišanja se danima  ne bi htio pogledat´ u ogledalo, plako‘ bi ko‘ kišna godina i molio ju  da me više nikad ne šiša.

„Ma nemoj Bogati,a šta ti fali“!!! . — Rekla bi, i stvar gotova, nemaš pravo na žalbu.

Plaćanje brici da te ošiša za nju je bilo bacanje novaca.

Bilo je to  u  vrijeme, kojega će se sjetiti Brođani. Vrijeme kada je Pero Mojsija, lijepo uredno  uniformiran,  sa štapom na preklop,  prodavao čarape, igle, konce i kojekakve ambleme.

U vrijeme “ Đuke iz Rastušja“, koji bi kad mu „dođe ono njegovo“, polupao sve izloge na hotelu u Brodu, jer je mogao i smio.  Bio je partizanski sin s potvrdom koju mu je vlastoručno potpisao Tito, a na njoj je navodno pisalo, da bez obzira što učinio, „Milicija“ ga  ima pravo samo odvesti u bolnicu, psihijatru, tada poznatom dr. Budroviću.

U to vrijeme, korzom je šetao  i“milicajac“  Pero Rojčević,  „zvani Svitlica“-  To ono- ( dok te mariše a tebi pred očima „svitlice“),  pošto Mojsiji i Đuki nije smio ništa, tuckao bi pendrekom po dlanu   i vrebao žrtvu na kojoj bi se malo liječio.

Tako je na red stigao i mali,  Serpentina.

Na cesti ispred brijačnice Mladost, pronašao je običnu hrđavu klanfu (komad željeza kojim su se pričvršćivale grede), sagnuo se i uzeo ju.

Znao je da ju mama ne može prodati na štandu, ali je pored bolnice bio otpad gdje se otkupljivalo staro željezo. Tako bi on onoj već sakupljenoj koleciji neupotrebljivih željeznih predmeta pridružio i tu klanfu i ubio koji dinar ako ne za šišanje, možda za jedan friški kruh. Da mu se u tom trenutku iza leđa nije pojavio drug Svitlica. Iako je  bio svjedok da je tu klanfu upravo pronašao zaustavio ga je i malo se poigravao palicom po dlanu dok ga je ispitivao. Palo mu je odmah na pamet da je par dana prije toga maznuo  šaku trešanja sa štanda ispred snaše, koja to nije ni primijetila, ali je znao da je primijetio Svitlica, i osjećao se krivim zbog toga.

 „Naš´o kažeš aaaa!? Isto ko i one trešnje!  Lupat ćeš izloge klanfom i krast, a lopove?!- Misliš da te nisam vidio neki dan kad si krao trešnje!?“-

I tako ga Svitlica, nakon ispitivanja i čitanja bukvice uvede u brijačnicu, i naredi brici da mu za kaznu, kao lopovu, mašinicom protjera križ kroz kosu.

Uzalud je mali Serpentina, klečao i pred Rojčevićem i pred Bricom, molio kumio i plakao, ali ništa nije pomoglo.

Da je brico, kojim slučajem imao pravo glasa, možda bi ga upozorio da je mali, Slaviöin sin, ali nije imao pravo glasa. Pred njim je stajao „drug Zakon“.

Stavio mu  je bijeli ogrtač oko vrata, i   prošao mašinicom od vrha čela do vrata i onda od uha do uha točno onako kako mu je naređeno. Cijelo to vrijeme, Rojčević je  stajao i čekao da se uvjeri da će „mali lopov“ izaći iz salona primjereno kažnjen, s križem na glavi.

Bijesan, unakažen, osramoćen, u suzama, mali Serpentina, onako, kako već i je bio „lijepo odgojen“,- na izlasku iz brijačnice okrene se prema Rojčeviću i usudi se reći- „J….. ti majku za ovo, kad tad“  .

Davati petama vjetra bilo je kasno. Doduše „Svitlica“ nije upotrebio pendrek, već šamar, a kako je imao veliku šapu, iz nosa mu poteče krv i oblije ga.

Obliven krvlju, „mali lopov“ je vrišteć´ potrčao prema štandu gdje je prodavala njegova mama.

Da je  Svitlica znao čiji je   sin i kako će proć´  u obračunu s njegovom mamom, ne da bi mu plaćao redovno šišanje, već bi mu svaki dan kupovao novu novcatu klanfu.

Žena  bez (pardona), u čijem riječniku ne postoji  „Vi“, oprosti, izvoli hvala. Ona koja ne bira riječi,  ni pred Bogom ni pred narodom, za nju ne postoji ni gospodin  ni drug.

Žena kojoj kad pukne film uleti u općinu i  jebe majku partizansku  prvom službeniku na kojeg naiđe, podere sve na sebi  i razbaca uokolo. S njom nisu htjeli imati posla čak ni Pero Mojsije, ni  Đuka iz Rastušja, a i dr Budrović nije znao što bi s njom kad mu ju privedu golu golcatu, osim privezat´ u luđačku košulju, i dati joj inekciju za smirenje.

E, to je ta žena  kojoj je  pao mrak na oči, ugledavši Rojčevića kako trči za njenim, krvavim i poput lopova, šišanjem unakaženim sinom.

Ona je to rodila, ona smije unakaziti, izmlatiti, prebiti, ali ne i netko drugi.

Poput tornada, sruši iznenađenog druga milicajca, zaskoči na njega, izgrebe ga po licu, podere na njemu sve što se dalo poderat. Naravno, izjebe mu sve po spisku, sve koga i čega se mogla dosjetit, a mogla je.

Tko zna kako bi se sve to završilo da u pomoć drugu milicajcu nisu priskočili građani.

Slavica je svoga onako krvavog sina zgrabila za ruku i  uletjela u općinu.   J……je . državu, Tita,  partiju, oca,  majku, i sve po spisku i sucu i miliciji …

Tada je srećom po nju prvi put, ostala malo duže na liječenju.

Gledajući iz brijačnice „Mladost“kako golu Slavicu odvode Budroviću,  i malog Serpentinu, kako, krvav, uplakan i uplašen  stoji sam  na sred ulice, jedino što je mogao brico učiniti, bilo je pozvati ga, umiti  ošišati na nulu i tako popraviti onaj sramotni križ na glavi.

Hvala mu i danas kaže Serpentina, i obriše suzu krijući ju od mene.

Write a comment