berlin

MOJE „RAJSKO“ OBRAZOVANJE

Posted on : 16-12-2014 | By : admin | In : MOJ PUT Jadranka Haznadarević

2

Šiba iz raja ili iz naše ograde

piše: Jadranka Haznadarević
rc6gs6Lještak. tako se zove njiva pored željezničke pruge u Sibinju, oko koje je nekada rasla drača.

Sve dok nisu došli bageri, napravili pored pruge cestu i građevinske parcele.

Danas je tu tridesetak kuća uglavnom ovoratnih prognanika   iz Bosne, a na jednoj od tih parcela je i kuća mog sina Alena.

Smiješim se s  njegove terase i gledam sa nekim strahopoštovanjem kako je i ove godine potok na lještaku obrastao gustom dračom. Kad ju vidim u jesen, onako golu bez lišća, prođe me  jeza. Tu smo mi, moj brat sestre, i ja, kao djeca svakodnevno dolazili čak iz Slobodnice,  kupili puževe, brali ljekovito bilje koje smo sušili i prodavali u sibinjskoj  zadruzi kod Stipe (koji je varao na vagi).

Tu smo dolazili sjeći šibe za  oplitanje ograde („nebeskog raja“ ) oko našeg vrta.

S njegove  terase  ja vidim cijelo svoje djetinjstvo, i rijetko propuštam priliku prošetati poznatim puteljcima koji bude uspomene …

Znam ja da je mojoj djeci smiješno  kad se vraćam iz šetnje često s unucima, Frankom i Josipom i   naramkcima, cvijeća, grančica gljiva korijenja i pančića, koje nikome ništa ne znače niti imaju posebnu estetsku vrijednost, osim meni…

U vrijeme mog djetinjstva, u Slobodnici, ili samo u našem kraju, danas Kolodvorska ulica, još nije bilo struje, pa tako ni štednjaka  osim onoga na drva, koji je služio i za kuhanje i za zagrijavanje prostorije.

Tog vraga nitko živ nije mogao nahranit´, kamen bi u njemu izgorio!  Nije bilo dovoljno novaca  za drva a zbog kuhanja se ložilo   i ljeti i zimi.

Tako smo  moj brat Josip sestre Ana Ivanka i ja,  kupili uokolo po  puteljcima, potocima, uz prugu i gdje god stignemo sve što može izgorjeti, a najčešće su to bile  višenamjenske šibe.

Otac bi pozabijao kolce, i prišio poprečne štapove a mi bi, kako tko donese  koji snop tako ga odmah i uplete u ogradu.

Tako se radilo neprekidno, one prosušene vadiš i ložiš,a one mokre donosiš da te otac ili mater namlate jer si možda bio nešto kriv, ili nisi ništa ali ćeš sigurno bit´. Od viška glava ne boli, ali od šibe  bome boli sve …

Šiba je uvijek brže odlazila nego dolazila, a u ogradi ostajala rupa kroz koju se znala uvuć´ čija kokoš i čeprkat  po maminom povrću.

Prvi susjed nam je bio čiča Mato Klarić  zvani  (Remenar). Bio je to malo uvrnut  čovjek, samac, kojemu je kažu babe „žena nabacila“ pa skrenuo. Rijetko kada je izlazio iz kuće, osim ako nije malo popio pa se sjetio moje pokojne bake, tatine majke bosanske, jer mu je vjetar srušio konja il´ magarca, netko  praćkom pogodio  kokoš ili prozor. Nikoga nije puštao u svoju kuću i nije izrađivao samo remenje, orme i sedla.

Dvoriište mu je vrvilo od drvenih konjića magaraca zečeva   ptica, a imao je i avion. Veliki drveni avion s propelerom. Postavljen  na visokom  deblu poput bandere  i  ograđen  visokom ogradom od daske.

U tom prostoru gdje je bio smješten avion, bio je i kokošinjac  i desetak kokoša.  Svaka koka je imala svoje ime …Kokodariška, Koka, Diripiška, Šapa, Miša, Pora, Pera, i Roša.  Osim što je služio kao ukras i vjerojatno tjerač lisica, propeler  bi zaklepetao  čim malo puhne vjetar i tako probudio mog oca.

Dok je dobre volje sve bi bilo u redu, ali ako nije dobre volje, i ne uspije porušiti čvrsto i visoko prikovan avion, Remenarov pas Bobi bi dobio kokodarišku ili diripišku za ručak čim je se  dočepa.

Da mu se osveti za klepetanje aviona, otac je iskopao rupu pored remenarove ograde kako bi se pilo od svinjskog đubreta slijevalo do nje, baš neka mu trune.

Poslije je odustao od toga i na nagovor majke sagradio zidani svinjac na suprotnoj strani, ali pilo nije sklonio.

Ne znam jesu li se kokodariške i koke više bojale klepetanja aviona ili mog oca, samo mi je bilo žao što nikada ni jedna nije snijela jaje u blizini naše ograde. A to je znao i sladoledar jer nikada nije uspio dobit kokodariškino  jaje u zamjenu za sladoled.

Ponekad bi dok radi po kuhinji mama  bacila oko kroz prozor, a i uho, ugledala kokoš  i viknula – „Eno je opet vrag čeprka!“  Pa bi prije nego joj otac otkine glavu rekla meni ili sestri . „Trk   potjeraj ju!“  Ivanka, moja sestra, kao dijete malo polijena a uvijek   ljuta, pogotovo ako mora nešto uradit´, kao  npr,  ganjat jebene kokoši,  počne psovat´ čim izađe iz kuće …

“ Iščupaj i koju šibu“! – dreknula bi  mama  za njom.

Podrazumijevalo se da ne dolazi u obzir ona iz prvog oplitanja, jer je ta suha i služi za odlaganje vatre.

A  u svrhu popravno odgojnih mjera, suha šiba se nije koristila jer je brzo pucala.

Ne znam  da li  je metoda „rajskog obrazovanja“ utjecala na naš dobar odgoj, ili nešto drugo,  samo znam, ako nas naši roditelji vide odozgo, imaju razloga biti ponosni.

Bez obzira na   siromašno i teško djetinjstvo, u kojemu je od svih osjećaja, najčešće vladao osjećaj nesigurnosti, manje vrijednosti straha i srama, ja svoje uspomene iz djetinjstva s mojim bratom i sestrama nikada ne bih mijenjala ni za čije druge na svijetu .

Ponekada mi čak nedostaje  i  slika mog pokojnog oca razdrljene košulje, nakrivljenog šešira krvavih očiju i ploske u džepu, koja je ostavila  neizbrisiv  trag u mojoj duši, ali  pomislim i to ...tko zna kakva bih danas bila osoba da kojim slučajem nije bilo te ploske i naše „rajske ograde“?!

Snaha Danijela iznosi kavu na terasu jer u kući je moja mala unuka Petrica,  i hvala bogu zbog nje nitko ne puši u kući.  Pijemo kavu …smiješim se i  kažem:-  „Da  je moja pokojna Anđa živa, prorijedila bi ona ovu draču na nama, pola je ne bi ni niklo!“

U sebi mislim: – Blato je, a najradije bih uzela štijaču, iskopala jedan korijen i posadila ga u svom vrtu, onako za uspomenu.

Ne mogu pogriješiti koji god izvadim,  iz njega je sigurno nekada davno nikla bar jedna šiba kojom mi je pokojna mater  uspjela „utjerat pamet uglavu“.

Comments (2)

Hvala Učitelju moj- osjećam se kao da ste mi rekli sjedi Barišićka 5.

Izvrsno ! Pitko, slikovito znalački napisano. Čestitam.P

Write a comment