berlin

NA RODITELJSKI U PARIZ

Posted on : 17-04-2019 | By : admin | In : Sonja Breljak: IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE

5

Iz naše arhive   …objavljeno 19.05.2014

tekst i foto: Sonja Breljak

094Berlin-Pariz/ Kasno popodne srijede prošloga tjedna. Žurim s posla javnim gradskim prijevozom. Autobus se sporo probija ulicama Berlina, od Turmstraße gdje radim do Steglitza gdje živim.

Već je 16 i 30. Telefon mi zvoni i mlađa kćerka pita dokle sam stigla. I suprug zove s posla i pita stigoh li već doma ili …

Razlog žurbi je u avionu koji na berlinskom aerodromu Schönefeld, onom starom jer novi još nije završen ( i ne zna se kad će) čeka na let za Pariz.

Preda mnom su dva teško dobijena  slobodna dana (četvrtak i petak) i dva dana vikenda, za put u glavni grad Francuske.

Pa kud, šta, kamo …pitat ćete. Put i jeste  a i nije baš sasvim turistički. U Parizu već neko vrijem živi starija kćerka  Anja, studentica završne godine filozofije koja preko programa Erazmus na  pariškoj Sorboni usavršava francuski jezik. Kako duhovito reče kolega Cipar: – Aha, ideš na roditeljski sastanak u Pariz. E, baš nekako tako.

Eto, po dolasku kući s posla te srijede, mlađa kćerka i ja pobacasmo par neophodnih stvari u ručnu prtljagu pa pravac S Bahnom ka Schönefeldu.

Let za Pariz je u 20 i 30. Mlađa kćerka Michaela i ja prvi puta putujemo negdje zajedno same i radujemo se do beskraja da ćemo nas tri cure imati par dana baš samo za nas. Ne bi vremena i prilike prije pa kao dar božji dočekasmo ove dane.

Ostavismo naša tri muškarca kući. Mlađi sin, šesnaestgodišnjak veli:-Idete taaako dugo! Četiri dana.

A stariji sin sasvim bezazleno priupita: -A tko će sad kuhat?

Nas dvije  smijući se slegnusmo ramenima pa na krilima Easy Jeta, na letu bez i jednog slobodnog, praznog mjesta, poletjesmo Europom i sletjesmo na Orli, jedan od tri pariška aerodroma.

Kao turisti potpuno smo nespremne. Praktički, s radnog mjesta uskočismo u avion pa na put. Nemamo uza se turističke vodiče niti nosimo velika očekivanja. Nas dvije idemo najprije vidjeti našu Anju. Više mjeseci je u Parizu, nedostaje nam iako već više godina i u Berlinu vodi, odvojen, samostalan život. I zanima nas gdje i kako živi, provodi pariške dane. Idemo vidjeti Anjin Pariz.

026Kratko čekamo na Orliju dok Anja dođe pred nas. Zagrljaji, radost. Već smo umorni a treba doći do Anjinog stana. Anja nam kupuje povoljne karte za javni prijevoz za sve dane pa krećemo iz jednog u drugi vlak koji uz neviđenu buku jer poneki od njih još voze na točkovima, promiču pariškim stanicama čudna izgleda i još čudnijih imena, većinom povjesnih likova, vojskovođa, državnika, vladara.

Belleville je ime kvarta u kojem stanuje Anja. Bilo je to i za očekivati pronaći kćerku u jednoj takvoj četvrti. Sjeveroistočni je to, krajnji dio Pariza, njegova dvadeseta četvrt, dio koji u dobroj mjeri naseljavaju migranti, oni iz Afrike, pa Židovi, Kinezi. Prelijep dio grada, pun djece i mladih, radnička četvrt, umjetničko središte. U centru je crkva Madone kraj križa. U vrhu je jedan od najljepših parkova grada s čijih se serpentina vidi središnji dio grada kao na dlanu. U ovom dijelu grada je rođena i poznata francuska pjevačica Edith Piaf …

Sve u svemu, probudismo se se u četrtak ujutro, na petom katu jednog velikog stana u ulici Rue de la Mare (Ulica mora) gdje kod iznimno ljubezne Benedikt i njene kćerke Chanse Anja ima za ovdašnje prilike povoljnu sobu (500 eura).

157Sad, kćerka nije ovdje na godišnjem odmoru, studira, uči jezik, upravo završava važan seminarski rad na francuskom jeziku pa još nema vremena za nas. Tutnu nam kartu Pariza u ruke i dade zadatak pronaći prelijepi park i vodopad u njemu a potom i kroz brojne gradske četvrti stići do centralnih, uz rijeku Seine, pa do slavnog Eifelovog tornja.

Sad, to i nije savim jednostavan zadatak. Belleville je nešto uzbrdo pa se spuštamo naniže uskim gradskim  ulicama gdje u, za nas užasnoj gradskoj zbrci u kojoj nitko ne poštuje semafore, vladaju i buku stvaraju bezbrojni motocikli, priznajem vrlo praktično sredstvo prijevoza u ovako prometnom, uskim ulicama isprepletenom gradu od kojih deset milijuna gusto naseljenih, stanovnika. Rekoh li već: Predivnom gradu. Jer, Pariz to jeste.

Stigosmo bez problema do Seine. Tu u restoranu popismo skupu kavu (za u oko stati) po cijeni od 3 eura. Pomislismo kako smo već blizu cilja -Ajfelovom tornju, što se pokaza netočnim, jer smo još dobrih sat vremena ubrzana hoda, šetali od jednog do drugog mosta (37 je mostova) , točnije mostova raznih oblika, gradnje i spomenika koji spajaju dvije obale Seine, tvoreći s povjesnim zgradama na njenim rubovima, kulisu kakve nigdje drugdje nema. Seina je zelena, široka, s mostovima na kojima brojni zaključaju katance svoje ljubavi i ključeve bace u vodu, ne bi li vječno trajalo kao da je to u Seininoj, a ne našoj i božjoj moći.

189Anja nam dolazi u susret na biciklu kojeg vozi uzduž i poprijeko Pariza. Pa tako sve tri zajedno stižemo do Ajfelovog tornja. Unatoč redovima ljudi, ne čekamo dugo. Cijena je 15 eura po osobi. Za taj novac, veliko dizalo nas vozi do drugog kata na 115 metara visine. Odatle je već pogled vrlo lijep. A onda drugim dizalom do vrha, platforme za posjetitelje koja je na 276 metara od ukupno 324 metra visokog tornja. Gore je hladno i vrlo vjetrovito a pogled na bijeli grad ispod je fascinantan. Na povratku u lift, ispred se, koje li slučajnosti, (a sasvim slučajno se upoznasmo jer osluhnusmo poznate riječi i jezik) susretosmo sa Sašom i Danijelom iz Zagreba i Tomislavom i njegovom obitelji iz Srbije koji u Parizu posjeduje i vodi zaštitarsku tvrtku.

Kad smo se spustili u podnožje ovog stogodišnjaka za kojeg povjest tvrdi kako svojevremeno i nije izazvao neko veliko oduševljenje Parižana, sunce je već zamicalo ka obzorju. Naš prvi, dugi, intenzivni dan u Parizu se primicao kraju. Sad poput pravih poznavatelja grada kojeg prođosmo s kraja na kraj, nas  dvije hvatamo podzemnu, jedan pa drugi vlak, do stanice Pyrenee. I evo nas u Belleville.

Sutra je drugi dan …

086

Comments (5)

Najvažnije je, Josipe, pri tom i uživati. Onda je to pozitivan stres. :)

O taj vječni stres,nas sve više i više pokopana.Žuri simo žuri tamo.Pitanje je samo dokle ćemo.

…ali je optika fotoaparata/kamere, što li već, zabilježila i detalje i „zaustavila“ datum za uspomene – zaboravih dodati.

LP!

„Mlađa kćerka Michaela i ja prvi puta putujemo negdje zajedno same i radujemo se do beskraja da ćemo nas tri cure imati par dana baš samo za nas.“

Lijepi tekstovi iz NOVINARSKIH BILJEŠKI. Uvijek sam ih gladan. A ako o slikama treba bilo što reći ne smije se ispustiti visoka ocjena… jer je samo par njih zaista donijelo veoma lijepe i zanimljive panorame.

cekamo sljedeci dan

Write a comment