berlin

S MIRISOM SVINJOKOLJE

Posted on : 02-05-2014 | By : admin | In : Jožine priče

1

Dani jedan drugom slični, bezlični, a sumraci su tek danju moru produžavali

Joža Prudeus
tradicionalno-kolinjeU kući kroz kuhinjski strop, za vedrih noći zatreperi zvijezda, a kad kiša lije, mama porazmjesti lonce i lavore po stolu i podu, te skuplja kišnicu.

Jutra su, za očeve, započinjala prerano jer su po mračnim ulicama hitali pred ono malo trgovina ne bi li ugrabili mjesto u repinama koje će, do otvaranja, biti i do pedesetak metara duge i to troredno.

Čekali su, stiščući u poderanim džepovima malo papirnate crkavice, ne bi li kupili nekoliko dekagrama čavala, gipsa, terpapira, metar dva žice, držalo za lopatu, sjekiru i sl. što je u ta vremena bilo najpotrebnije.

……………

Majke su pak, istovremeno, po mrklini opsjedale vrata pekarnica ili mljekara.

U čas otvaranja vika, vriska, naguravanje, poneka sočna psovka razdražljivog prodavača, a potom za, ne više od pola sata, suza u očima  očajnih koji ne dobiše niti četvrt crnoga, niti pola kantice mlijeka.

Šečer, brašno, sol, svinjeća mast i konzerve, iz ratnih pričuva spašene, moglo se dobiti na točkice, ako ste ih imali i ako je bilo proizvoda. Jasno, moglo je biti oboje, ali što vam vrijedi kad ste danas bili osamdeseti u redu, sutra šezdeseti pa, ili se trgovina zatvarala, ili robe ponestalo dok biste se dogurali na metar dva do ulaza u trgovinu.

……

Kad smo već pri domu, to je priča za pamćenje. Na prste bi se moglo nabrojiti one koji su imali koliko-toliko pristojan stan s više prostorija. Dobro, kuhinju su imali uglavnom svi, ali je za mnoge to bila kombinirana kuhinja. U njoj se kuhalo (kako kad, kako što), pralo, kupalo u drvenim koritima, a nerijetko je to bila i dječja spavaonica.

Svjedočim, eto, da mi je sestra znala nekada popodne zaspati na klupi uz šparhet, a ja sam se ne jednom sklupčao ispod lavora, olinjalog plavog vaštiša  jer u kuhinji se koliko toliko grijuckalo, dok bi nam mama uvečer u krpe umotala vruće crjepove te utoplila postelju.

……….

Namještaj je bio uistinu bogat, raskošan sa svih strana dopremljen. Niti dvije stolice nisu bile istoga podrijetla i izgleda. Tanjur svaki drugačiji, tko zna gdje su ih roditelji pronašli, šalice limene, žlice aluminijske, vojničke a vilice bez dva zuba, jedan ili dva najviše, tupa noža koja bi otac o lonac brusio.

Najtoplije je bilo u kuhinji onoga dana kada se na štednjaku usporedo u vešloncu  isparavala para koja je oči pekla, a uz njega krčkao od prekjučer preostali grah ili kelj.

Ma divota: i kuhinja i parna kupelj. Sauna.

……….

U sobi (jer rijetki su dvije imali, a tri, ili čak četiri samo neki drugovi koji su to za zasluge od  narodnih izdajnika na silu naslijedili), dakle u toj sobi bio bi obično jedan ormar s ciglom podmetnutim umjesto strgane noge, stare krpe umjesto ćilima, univerzalni stol na kojem se pisalo, rezalo, glačalo, o blagdanima potiho blagovalo.

Uz to: molilo, šutjelo, potiho razgovaralo i plakalo.

…………

Jelovnik je bio standardan. Djeca su imala  u načelu tri obroka, dok bi otac ponajviše došavši s posla (ako ga je imao) ručao i večerao ujedno, odnosno uvečer večerao i ručao. Najčešće ono što bi djeci preteklo.

Mama bi obično obroke izbjegavala s isprikom kako uopće nije gladna, ili bi tek kruhom obrisala što je preostalo u dječjim tanjurima. Kako bi znala reći:

Da se ne baci! Grijeh je jelo bacati!

Mogao bih, iako je proteklo godina i godina, sjetit se jela koja su se svakog drugog dana podgrijavala, ili svakog četvrtoga ponavljala: grah, kelj, poriluk (jasno bezmesno jer to je zdravije), pa tijesto na sto načina, najčešće tri: s kupusom, sa sirom ili jako rijetko s pekmezom.

Od juha na glasu su bile čuvena ajmpren juha, znači prežgana, kada je dvorište mirisalo po zapršci brašna i češnjaka. Zatim paradajz juha. Mama bi otvorila pivsku bocu skinuvši nategnuto svinjeće crijevo koje je dihtalo kao najvrsniji čep istresla malo rajčice u mnogo više vode.

No kadkada je morala prvo iz boce sivu plijesan istočiti jer su i špajze bile uglavnom fajtne.

……..

Svinjokolje su doista bile, prvih desetak godina poslije oslobođenja, tako rijetke da ih uopće nije niti bilo.

Tek kasnije kako bi koji otac skuckao koji dinar kupio bi praščića za kojeg bi mater po ruševinama skupljala u košaru onu širokolisnu travu što je u nekim krajevima repušika zovu,  pa koprive,  pa mekinje i tako se natjeralo prasca u svinjcu i do osamdeset kilograma. Danas praščićima daju što od objeda pretekne, tada ni u ludilu.

Sam čin svinjokolje bijaše ulična svečanost. Dolazio priučeni mesar, pomagali susjedi, a još ih više virkalo iza zastora. Mi djeca, željno očekivasmo svinjeći mjehur da bismo imali nogometnu loptu. Dok ne prsne o trn ili kamen, ili nam ga milicajac brkajlija nožem ne proburazi.

Svinjokolje se završavale obično ovako: prvo bi se istisnuli čvarci (uh, što su svježi fino mirisali), napunila limena kantica (tko je rekao kanta?)  mašćom (nije jako zdrava, ali jako dobro dođe u ona vremena), nekoliko pari kobasica i krvavica, šunkica i plečke pravac u pušnicu od dasaka sklepanu u dvorištu i gotovo.

Susjedima i pomagateljima, mi bismo raznosili po tanjurić svinjokoljskih delicija, (otkuda mi sada ova riječ pade?) a oni kada budu, ako budu, istom bi mjerom uzvratili. Fifti-fifti po športski..

I gotovo s prvim danom, osim za mame koje su cijelu noć pepelom ispirale lonce i pribor, ribale masne podove, skidale masnoću s vrata i  tirštokova, te mrlje s odjeće, blato sa cipela.

Kad bi mama legla, i je li uopće stigla prileći, djeca ne bi znala jer su od vrućih čvaraka i obarina (a i ova se uvukla pod kožu) tvrdo pozaspala.

Utjeho bijednih, sveti moj Majstore, tesaru uistinu bio si utjeha !

Sutradan, u blatnom dvorištu, zakuhao kotao, a unutra smeđe crna masnoća.

Vrije li ga vrije, isparava, guši. Bila je to prva, prava domaća jugoslovenska fabrika sapuna i to još u privatnim rukama!

Kad je na dnu ostala sama gustoća, sve se to na daske prelilo, u kalup ulilo da se stvrdne. Tad bi otac, najjednostavnijom tehnologijom, komadom žice rezao ovu masnu u kamen pretvorenu masu na poveće kocke.

E, time se, dok je trajalo, rublje žuljalo, ruke ribalo, lice umivalo.

I dandanas leđa mi pamte svu nježnost ovih sapuna s vonjem svinjokolje.

Ma kakav miris ciklama, jasmina ili jorgovana. Vonjali su sapuni po svinjećima dlakama.

Teletina? Junetina? Taman posla. Time bismo samo ustaljene jelovnike preopteretili i nepce razmazili.

Dani jedan drugom slični, bezlični, a sumraci su tek danju moru produžavali.

Na svakom drugom uglu ulice žmirkale bi nama žarulje, a dežurnim milicajcima sijalice nad glavama i u glavama.

Noći bijahu opasne jer cinkaroši nikad ne spavaju, pa već sutradan na masovnom  sastanku može vaše ime bit u nizu sumnjivaca, smutljivaca i državnih neprijatelja, ili kako su ih partijski aktivisti nazivali narodnim neprijateljima.

Comments (1)

Djed mi je pričao da ih je za vrijeme i poslije drugog svjetskog rata spasio krumpir. Kaže sad, pa sad, dođe neka vojska i odnosi mast, slaninu ako ih je uopće bilo, odnesoše sve iz špajize i ambara. Međutim krumpir ne, on je ostao u zemlji, vadilo se samo onoliko koliko je potrebno za ručak, jer kada vojska dođe nema vremena da se čeka na vađenje krumpira, pa isti ostaje u zemlji a vrijede „zlata“. Tako i „nova“ vlast, dođe u dvorište pokupe za potrebe „narodne vlasti“ kokoši, žito, kukuruz, a krumpir ionako nitko nevidi, on je sigurno ležao u zemlji.

Write a comment