berlin

LOOONCE KRPAM!

Posted on : 29-04-2014 | By : admin | In : Jožine priče

4

Isčezli su stari, rijetki, dobri obrti

Joža Prudeus
broken-umbrellaEto, u ta zlosretna poratna vremena bilo je i nešto dobroga. Recimo glede obrta.

Budući je ondašnja narodna, odnosno navodna, vlast u pravilu po’apsila stare dobre majstore kao pokvarene  kapitaliste, buržuje, mlatipare i štotigajaznam nekakve ostatke mračne prošlosti, budućnost su dobili brojni sitni obrti.

Tako, recimo loncokrpa je bilo barem troje na jednu ulicu. Dobroćudni mladi i stari Romi obilazili bi gradskim ulicama i seoskim sokacima i reklamirali se sve u šesnaest. Kao što mi danas pod prozorom trešti iz kombija s megafonom:

Krumpiraaaaaa! Lubenice! Jeftinoooooo!

Tako su onomad simpatični loncokrpi i popravljači kišobrana ulazili u dvorišta iz iz svega grla grmili:

Loooonce krpam, ranjgleeee, šerpe! Kišooobrane popravljam…

Bilo je i svestranijih koji bi nudili i brusačka umijeća:

Ajmo žene, brusim nožove(!), makaze …(s naglaskom na drugom slogu).

I hvala Bogu imali su posla i posla. Sjeli bi u hladovinu sred dvorišta, strčale se domaćice, pa i moja mama, i eto oko njega sva hrpa rupičastih posuda od šalica do vešlonaca. A on bi zabio komad željeznoga klina u zemlju pa čekičem: kuc…kuc…kuc i prikucavao okrugle, limene zakrpe na tu starudiju.

Oni bolji još bi turpijom isturpijali.

…………….

E, sad pri plaćanju bijaše sitnih natezanja. Domaćici previše, njemu uvijek premalo. No nakon njegovog upornog uvjeravanja:

Pa nemoj gazdarica, pogljedaj, pa vidi, nema više da pušta ni voda, ni supa, ni koja druga stvar. Nemoj tako, nij‘ ni men‘ lako imam ženu, imam mnogo djecu…

Kako nisu imali nikakve škole vjerojatno su i govorili sve malim slovima. I našli bi se negdje popola. Mušterija više nije imala, a majstoru uvijek premalo. Počesto bi, poradi zarade manje od predviđene redale se zamolbe  i dogovor o doplati u naturi:

Imaš možda gazdarica kakvu kaput, stare cipele, imaš možda bilo što za djecu, mala, gladna. Imaj srca gazdarica…

I sve bi to u jednom dahu sa zvučnim, prepoznatljivim krivoslognim naglaskom iz njega iscurilo.

Na kraju, kada bi gdjegod dobio komad kruha mašću namazanog, crvenom paprikom ili paprom zaparenog, zahvaljivanju ne bi bilo kraja:

Fala, gospoja, Bog ti dao sreću i zdravlje, teb‘ i tvojima, dabogda imala zdravlja ti i tvoji pa i svi skupa …Itd. itd.

…………….

Potom bi, u pravilu, majstor obišao dvorište, zagledao u drvarnice zvane šupama, svinjce, kokošinjce i temeljito pregledao ima li štogod odbačenog, zahrđalog metala kojeg bi uz privolu gazdarice utrpao u vreću. E sad, je li i koju koku ili jaje ugurao u vreću ovisi i o njemu, i o gazdarici ako je kokoš imala.

…………

Brusača je bilo dvije vrste.

Prvi oni, brzopotezni vadili bi iz pojasa brusni kamen, harno pljucnuli na nj i marno započeli hitro s obje strane oštrice: brus… brus…

Drugi, napredniji gurali bi pred sobom, nama djeci smiješnu, s dva kotača brusilicu. Parkirali bi na uglu ulice i neumorno nogom pokretali remen brusilice, a iskre bi s kuhinjskih noževa i škara  frcale uokolo. Nakon svakoga takvog brušenja svaki bi rezni predmet bio manji, srezan barem deset posto. Deset takvih brušenja i od noža ostala bi samo drška.

………..

Budući da je, uglavnom, svaka kuća, osim rijetkih, imala jedan  zajednički kišobran, ili  ambrelu i oni su bili dobrodošli ondašnjem svekolikom uboštvu.

……….

Tepih? Ćilim? Ma hajte molim vas, tko si je u to doba mogao priuštiti takav luksuz. Moja je mama izgovarala lukcuz (!) Drugarice i drugovi snabdjeli su se odmah po oslobođenju oslobodivši vlasnike takvog sobnog šarenila uresivši njima svoje domove u koje su uselili pošto su iselili bivše, vlasti nepoćudne vlasnike, ili ih po noći preselili na onaj svijet.

Bilo je, nažalost, i toga.

………….

I što sad. Sirotinja, naše brižne mame, stavljale bi na pod ili patos rasparane kartonske kutije koje bi im dobrohotno ustupio dobri dućandžija. U pravo vrijeme pojavio se vrstan ženski obrt takozvano krparenje. Od kuće do kuće obilazila bi ženska čeljad skupljajući svakovrsne stare krpe, dijelove više neuporabljive odjeće, islužene košulje, kapute i sl. To je bio prvi korak: prikupljanje temeljne sirovine.

Zatim druga faza:  za mjesec ili dva  ponovno bi zakucalo na vratima. U rukama kraći ili duži, po prilici metar široki šareno ispleteni prostirači. Moram priznati da su bila mala remekdjela tih vrijednih ženica. Skupljenu su robu rasparale na uske rezance, a zatim bi vješto i maštovito isprepletale trake u raskošna, sirotinji dostupna, pokrivala za hladne podove.

Dostupna, opet, ponavljam jer i ovo nije prolazilo bez cjenjkanja i kukanja s obje strane. Kupcu preskupo, prodavačici premalo. I tu bi se s dodatkom nečega u hrani sklopila pogodba.

……….

Postolari su, za razliku od ovih danas, kojih gotovo da više nema, imali posla preko glave. Naime, nova se je obuća rijetko kupovala, a da bi duže trajala najčešće su morali majstori keljiti debele džonove i obvezno udarati na špiceve i pete zakovnice ili po narodski špicplehove.

Kako li su samo odzvanjali pločnici tako potkovanim cipelama ili bakandžama. No neimaština ne pita.

Batine su čižme dugo godina bile u modi jer su bile višenamjenske, a uz malo preinaka, dodatkom ili oduzimanjem starih čarapa pristajale bi uz gotovo svaku nogu.

Kad bi im se potplat odlijepio od silnoga nošenja, ili bi se izlizale, ili na nečem oštrom probušile, majstori vulkanizeri bi uz krpanje bicikl- šlaufova zaljepili i fleke na čižme,  gumilejzungom koji je držao kao pas ježa. Tako okrpljene durale bi još godinama.

……..

Krojači. Bilo je i njih, bilo da je riječ o starim vrsnim majstorima, koji su nekoč zanat iskrojili u trulom kapitalizmu, krojeći modna odijela i frakove, a u godinama o kojima je riječ kraj s krajem krpali prepravljajući staru odjeću, krateći ili produžujući nogavice ili rukave. Ovisno jesu li hlače ili kaput prelazili s oca na sina ili obratno….

……….

Bilo je i drugih dobrodošlih zanata. No na kraju najslađi bih spomenuo.

Sladoledari.

Drveni sanduk na dva kotača oslikan ružama, razigranim viticama i šarama. S gornje strane okrugla rupa s drvenim poklopcem.

U ljetne dane kako nam je milozvučno bilo čuti: „Sladoleeeeeed….“ Strčala bi se u čas dječurlija oko njega. Tko bi mogao kupio bi, dok bi većina samo usnice oblizivala. No moglo se dobiti čak dvije kuglice za jedno jaje.

………..

Vjerovali ili ne, postojali su i vodoprodavači. Voda se je mogla kupiti na litre i na čaše. A nerijetko se morala kupovati jer, recimo nisu dugo bili klorirani bunari. A boleština vreba iz svakoga od njih.

Budući da nije bilo, niti se u nas, čak ni sanjalo o hladnjacima, znači frižiderima, mame bi onu šaku mesa umotale u rubac, stavile u ceker i u bunaru hladile na stalnoj temperaturi.

Bože moj, s kojom smo žudnjom, ljeti, dolje u dubini tamnoga bunara  sladili oči na lubenici koju bi otac za nedjelju dolje objesio.

………

No dobro. Sa sjetom se sjetim tih i drugih, u ona vremena itekako sirotinji potrebnih zanatskih usluga.

Na žalost niti danas nije ružičasto, pa bi i u ova, nažalost olovna vremena, dobro došli neki od njih.

Uostalom kad ste posljednji puta kupili odijelo, nove cipele, nov kišobran?

Isčezli su stari, rijetki, dobri obrti. Sa žudnjom ih se prisjećam.

Comments (4)

Izvrsno Joža….

Nekada se nisu kupovali lonci sad pa sad, krpalo se sve dok stvarno nisu strunuli. Sada je to drugačije, kupuje se kineska jeftinjara koja se nemože krpati. Iskreno svi smo postali gospoda, gospoda koja žive na selu. Gubi se ljepota seoskog života, druženja, sjedenje na klupčicama ispred kuće. Otuđili smo se jedni od drugih. Prije je komšija komšiji pomagao u svakome poslu, sada plati ako hoćeš da ti pomognem. Novac je učinio svoje.

Ha, eto, i nakon više od pola stoljeća -nije potpuno zaboravljeno brodsko djetinjstvo… Ima još toga.Volio bih da mojim vršnjacima bude za radost prisjećanja.
Sinoć sam se sjetio, vjerovali ili ne, da se u Titovo vrijeme od Broda do Zagreba moglo voziti bez vozačke.
Posvjedočit ću tu istinu jednom zgodom. Srdačan pozdrav svima kojima nisam dosadio, a isprika onima kojima jesam. Popravit ću se dok je još vremena.

je danas se nis ne krpa, sve se odmah baci i kupi novo… jos malo pa cemo se ugusiti u nasem svemogucem otpadu….mi smo generacija jednokratne upotrebe….. na zalost nasoj planeti zemlji…

Write a comment