berlin

ODBLOKIRANI MOZAK

Posted on : 09-04-2018 | By : admin | In : Jožine priče

0

Iz naše arhive/ objavljeno 25.03.2014.

piše: Joža Prudeus
imagesPolagah ja na toj svojoj višoj školi (na visoke nisam htio ići jer imam vrtoglavicu od visina) ispit po ispit onako po svome – više sreće no pameti i znanja. Snađi se druže, bijaše temelj mojim ocjenama u indeksu.

I uglavnom vam to išlo. Držalo vodu.

Osim kod već spomenutih ponavljanja prapovijesnih zbivanja sve ostalo, koliko me sjećanje služi, prolazilo dosta glatko. Grbavo i guravo bijaše jedino izaći na ispit iz didaktike, mislim, kod profesora Krune.

Zašto sam napisao – mislim – zato što nisam ni dan-danas siguran kako se zvaše njegov predmet povijest pedagogije ili didaktika, ali se itekako sjećam preznojavanje uoči i tijekom polaganja ispita kod spomenutog gospodina.

Upravo gospodina, iako smo u to vrijeme svi bili drugovi i drugarice, i pučkoškolci i studenti, kako protumačih na nekim drugim stranicama ove kupusare.

Učitelji i profesori, šmrkavci i sjedine, svi smo jedni drugima bili drugovi i drugarice. Premda teško, ali bilo to donekle lako reći svima kada je u pitanju bilo kojih deset, jedanaest, hajdemo reći i petnaest godina dobne razlike, ali možete li zamisliti, kako mi (nam) je teško bilo tako osloviti sijedog profesora Krunu koji je bio ma sigurno tri desetljeća stariji. No takav je bio red. Propis. Pravilo. Red. Zakon.

Glede samoga ispita odgađao sam ga do krajnjih granica jer doista mi je bilo neugodno, uza sve moje lude domislice i krivine, izaći pred starog profesora kao puka neznalica.

Eto, ta me nelagoda nagnala da za ovaj ispit budem temeljitiji u učenju. Učio ja, listao, čitao i budući da to bješe uvjet za upis u idući semestar, prijavio ispit. A znanje, unatoč, brat bratu, ukupno mjesec dana skitanja po bilježnicama i skriptama, možete si misliti.

Još k tome bio to gospodin duša od čovjeka.

Sramim se i jutros (negdje oko tri) smjelosti da ispunim prijavnicu i suočim se s mirnom pogledom, staloženim glasom dobrog, mudrog, ozbiljnog profesora Krune.

Što je tu je – prošlo je – a bilo je, doista, po prilici ovako:

Sjeo ja profesoru sučelice (sreća i njegova što je sjedio i sijedio dok sam ja lupetao jer bi se jamačno, da je stajao, u nekim trenucima na pod srušio). Jedino što me držaše na ispitu i životu bila je činjenica da je prof. Kruno, uza svu svoju ozbiljnost, bio duša od čovjeka. Vidi se po tome što me je izdržao u lošoj igri tijekom prva dva gema i propustio me do odlučujuće meč-lopte.

Sada: ili-ili.

Dobro, biste li mi sada, poštovani kolega (ajme, zar on to meni!?) rekli nešto u austrijskom modelu blok-satova u nastavi…

Molim znalce s ovog područja da me ne drže za riječ u svezi s točnosti pitanja, ali tu negdje, bitno je kako sam ja dosta elegantno vratio profesorov servis:

Hm, hm, dopuštate li da malo razmislim – ne znam otkud mi pade ovakva zloća.

Profesor predobar, osmjehnu se i pribrano:

Dapače, kolega samo se vi priberite, nije teško, ne bi smjelo biti ikakvih problema.

To on misli, a ja mislim svoje. Što sad? Hajde da sad pod stare dane ne lažem, ne da nisam znao odgovoriti, nego nisam znao ni što me pita!

Blok? Zablokirali mozak i primozak.

Najradije bih u parket propao, a red je početi.

Ovako, ovo je veoma zanimljiva problematika i osim što sam proučio, prije svega zabilješke s vaših predavanja, vaše skripte, potražio sam popis literature koju ste preporučili (a jesam bio običan ništkosristi) te sam konzultirao svu dostupnu literaturu.

Izvanredno, kolega, rijetko doživim ugodu da studenti požele proširiti spoznaje dobivene na predavanjima konzultirajući stručnu literaturu… Izvolite, samo nastavite.

Zahvaljujem. Mogu reći da su razni autori ovaj sadržaj problematizirali svaki iz svog kuta i time doprinijeli rasvjetljavanju ove, ponavljam, veoma zanimljive i vrijedne teme – te nastavio ne dajući priliku profesoru da prekine moje šuplje blebetanje – teme koja je izazvala brojna sučeljavanja pedagoških stručnjaka kako onda tako i danas.

-Na svim razinama pedagoške teorije i pra­kse nalazilo se onih za i protiv. Dapače, u tome se očituje bit i suština složenosti ovog pitanja. Mnogi su povukli crtu razgraničenja između postojećeg, racionalnog i predvidivoga u budućnosti jer praksa je praksa. Mislim (da mislim skrio bih se u mišju rupu od srama) naišao sam u literaturi istomišljenike, ali i oštre protivnike što je u konačnici dobro radi potpunijeg rasvjetljavanja svih dvojbi. Recimo, drukčiji stav imaju pedagozi one, rekli bismo stare škole, a puno elastičniji pristup nalazimo u novom valu.

Gle, i sada kada ovo zapisujem, nakon više od četrdeset godina, tresu mi se koljena od bezočnog bezobrazluka mojih govorničkih akrobacija.

No ne dam se smesti, ne smijem dati prilike da profesor prekine jer dok idem s opširnim uvodom koji ničemu ne sliči, dotle jednim velikim dijelom nezaposlenog velikog mozga mozgam kako nastaviti kada profesor kaže da krenemo in medias res (to mi još ostalo iz gimnazijskog mudrovanja). No dok to itekako visi u zraku, idem ja dalje pa kud puklo da puklo:

Zanimljivo da postoje i velike razlike između naših i stranih pedagoških škola. Ima i sličnosti, ali i sasvim posebnih čvrstih stajališta. U načelu svi se slažu, a što nije zanemarivo, da pravilno shvaćanje ove problematike unosi nove vrijednosti, novi sustav razmišljanja kod svih, posebice učitelja i učenika. Tu dolazi do suglasja.

-Bitno je kako će se odraziti prihvaćanje jednog ili drugog modela u nastavi. To je ključ svemu. To je odgovor na sve razlike, stavove i dileme: kako će učitelj, a učenici napose prihvatiti sve ovo. Hoće li im to biti teret ili olakšanje u procesu?

-Hoće li kruto preslikavane teorije u praksu imati, koliko i kakve to je drugo pitanje, učinke na sudionike u nastavnom procesu. Oko ovog temeljnog nema razmimoilaženja. Ostalo su samo nijanse, odnosno varijacije na zadanu, ali istu temu.

-Ako bismo mi sada, sa svog motrilišta, sa stanovišta objektivnog prihvaćanja pedagoške situacije, u suodnosu obiteljski dom – škola – društvena zajednica s jedne strane ili izravno roditelj – učenik – učitelj uokvireni sredinom onda bismo lako…

Ma što sada reći iza riječi – lako?

Pokušajte vi nastaviti. Pokušajte vi, ako mene smatrate beznadnim slučajem.

Srećom mudri, dobri profesor Kruno očito čuo, prečuo (i oprostio) načas me prekine i postavi sasvim ciljano pitanje:

U redu, poštovani kolega, pustimo sada to, recite samo kratko, ono najbitnije koje su značajke austrijskog modela?

Kad bih ja znao ne bih samo ukratko, negoli nadugo i naširoko.

Koji model? Kakav model? Čiji?

Jesam lud što sam samoga sebe nagovorio da izađem na ispit i ovako se sramotim.

U tom trenutku proradila mi je savjest i bilo mi žao dragoga profesora.

Da pa što, kamo iz svoje kože, a čuli ste, odnosno čitali da je postavljeno konkretno pitanje.

Nema uzmicanja.

Idemo.

Upravo sam se htio na baciti(!) na konkretno. Austrijski model je samo naoko jednostavan. Činjenica je da za razliku od drugih on nosi svoje čvrsto utemeljene značajke i po tome se prepoznaje i tretira kao isključivo austrijski model.

Drugo je ruski model, drugo engleska škola. Sasvim su svoji, recimo, francuski pedagozi, a naši su u posebnoj situaciji jer mogu na postojeće svoje, autohtono, nadograđivati strana iskustva.

S jedne strane tu je čitava plejada izvrsnih (nisam smio reći hrvatskih) naših pedagoga tipa (uf!?) Davorina Trstenjaka, čak Filipovića, a s druge strane da ne nabrajam Pestalocija, Makarenka i tako dalje i tako dalje.

Pustimo sada Sokrata i Aristotela…

Oprostite, kolega, možemo li mi ipak malo bliže postavljenom pitanju pa smo gotovi.

Bože, kad izreče da smo onda gotovi proradi mi svaka moždana vijuga i ni pet ni šest ja u samu bit:

Dapače. Samo, molim vas, oprostite (konačno da sam rekao i jednu poštenu!) ako biste mi dopustili sasvim konkretno…

Svakako. Izvolite.

– Ovako meni je austrijski model, kako iz vaših predavanja i dostupne literature u cijelosti jasan i razumljiv, jedino što nisam uspio, nemojte se ljutiti, ta ja sam samo student, nisam uspio otkriti ili nisam naišao na prave izvore, dakle mene veoma zanima kako smo mi u našoj tadašnjoj školi, a i danas, imali stav prema spomenutom modelu.

Točnije neizmjerno (uf! uf!) me intrigira (uf! i oh!) i zanima, kao budućeg pedagoškog radnika (eh, eh!), kako se taj problem rješavao i kako mu se danas prilazi u našim školama. Shvaćate? Tu bih želio popuniti prazninu, a eto uza sav trud i traženje taj problem mi je ostao nepoznanica, ali i znatiželja.

Shvaćam vas mladi kolega. Itekako. No svejedno mi je drago čuti od studenta da ga nešto zanima. Rijetki su takvi (znam ja to po sebi i da nije rekao). Pa evo ukratko:

I počne meni vrsni pedagog, stručnjak par exelance, nadugo i naširoko temeljito razlagati kako, tko, kako, zašto…

Klimam ja glavom, odobravam, potvrđujem, bivam zainteresiran, zaintrigiran, zagolican, zabezeknut za sve što sam ja trebao bar beknuti.

The end.

Dok je svoje izlaganje profesor privodio kraju, približio je k sebi moj indeks – i trojka.

Poklonjena? Pa niste valjda nešto drugo mislili. No i hrabrost, ma koliko priznajem, drska isplatila mi se.

Poštovani profesore, preselili ste se, čuh u Vječnu zbornicu. Nagradio Vas Učitelj za iskazanu dobrotu.

Ja sam se pak trudio, koliko sam mogao, da kao učitelj ne obrukam Vašu vjeru da Vas nećemo u pozivu iznevjeriti.

Write a comment