berlin

VIDIMO SE NA ISTOM MJESTU

Posted on : 08-07-2013 | By : admin | In : SUSRETI

1

…jer smo mi Brođani Savom protkani    

Preuzeto sa SBplus

Ana Krstičević
DSCN4338Što biste pomislili da me ugledate bosonogu kako hodam po ulicama grada?

Biste li me grdili, prezirali, podcijenili? Ili bi u meni prepoznali djevojčicu, koja bosonoga traži ona sjećanja i osjete iz djetinjstva, priziva drage uspomene i ljude, na mjesta koja je tako voljela.

Zašto se više nijedno mjesto ne zove Otok sreće? Je li sreća nestala kad su ga srušili i izgradili Brođanku, ne znam, ali se sjećam stolica na terasi, pastelnih boja i muzike koju bih čula iznutra dok sam čekala dobru tetu da me vidi i pita što trebam.

U rukama uvijek vrećice sa svilenim bombonima na vagu, iz trgovine na uglu, gdje se ulazilo sa dobar dan, a izlazilo sa hvala i do viđenja. Gdje se posluživalo starije i to se doživljavalo kao ponos, a ne teškoću. Gdje su trgovci bili nasmiješeni i ljubazni i gdje smo poštivali jedni druge.

Sjećam se kad bi dolazili gosti, mama bi mi dala ceker s bocom Alpine i „dućanik“ s pet dinara.

S vrelog bi asfalta, bosonoga pretrčala hladne stepenice Vatrogasnog doma kako bih došla na kat kod čike koji je prodavao taj sok. On bi sjedio za stolićem okrenut prema velikoj crkvi, a pred njim crni masivni telefon za hitne pozive, koji mi, uzgred rečeno, nismo imali kod kuće, i radio stanica.

Sjećam se keja, onog starog, po kom su hodale stotine malih crvenih buba i smeđih guštera, pa si pomno gledao da ne staneš bos na njih.

Pamte moja stopala i mulj koji bi ostajao nakon što se Sava povuče, mekan i topao, neprijatna mirisa, po kojem bi skakutala sa sestrama.

Da, toliko sam stara da to pamtim, a bila sam mala kad sam dolazila u kuću čika Mate.

Bio je to dom okružen cvijećem i zelenilom, i sjećam se čika Mate kako je uvijek žurio na svoju splav jer se tamo osjećao najbolje.

Ja sam se bojala Save, a on ju je volio kao nitko koga sam poznavala.

Rijeke su srca gradova. Tako i naša Sava.

Ona nas uči kako sve prolazi, protječe i nema sile koja će to zaustaviti.

S pet bismo dinara iznajmili čamac kod čika Mate i veslali, najčešće u krug, po rijeci. Mislio si da ti određuješ pravac, hinio si važnost jer, kao, držiš čamac pod kontrolom, u stvari nosilo te kako je htjelo, a ti si bespomoćan prikrivao strah i poslije govorio da si baš tamo i htio stići.

Eto koliko je bilo vrijedno tih pet dinara.

Cijela životna škola.

Svakom svoje vrijeme i uspomene.

A ja, ja ću bosonoga Brodom, onim svojim.

Osluškivati žamor mnoštva ljudi na starom Korzu, sjediti na rubu čika Matinog splava sa stopalima u Savi, gazeći po oblim, vrelim kamenčićima keja…

….a vi, ako me vidite ne zamjerite.

Comments (1)

Lijepo ste nam to ispričali Ana , baš lijepo

Write a comment