berlin

ARKADAŠ

Posted on : 13-03-2018 | By : Emil | In : 09 PRIČE, Emilove priče

2

Iz naše arhive/ Objevljeno 01.04.2011.

piše: Emil Cipar

Dosadna jesenska kiša. Najbolje vrijeme za isprazniti ladice …pobacati nevažno. I kako to obično biva na kraju ispadne da je sve važno i da ostane kako je bilo i prije. Imam dvije hrpe pred sobom …stari papir i …važno.

Čitam jednu …od mene napisanu misao na memorandum-papiru hotela St. George u Liverpoolu. I sjećanja naviru…
Početkom 80-tih, radio sam u jednoj firmi u Remscheidu u Njemačkoj. Firma je proizvodila dijelove za automobile. Uglavnom dijelove za karoserije. Kupci su bili proizvođači automobila diljem svijeta.

Radio sam u Odjelu za osiguranje kvalitete, koju je kod masovneproizvodnje teško nadzirati. Reklamacije su bile česte. Najčešče se radilo o nekoliko komada koji nisu odgovarali normama, ali bili su izmješani sa tisućama dobrih i najčešće su greške uočene prilikom ugradnje. To je značilo onda …jedan poziv u prodajni odjel naše firme i ekipa koja će ukloniti štetu se uputila odmah na mjesto događaja. Najčešće smo to bili kolega Frantz Langensteiner i ja.

Putovalo se najčešće automobilom ili vlastitim firminim helikopterom, rjeđe avionom, a još rjeđe vlakom.
Bitno je bilo reagirati brzo. Za moju firmu se govorilo da stignemo na mjesto događaja prije nego se završi telefonski razgovor u kojem se ukazuje na grešku.
Za kolegu Frantza i mene to je značilo …imati na poslu pri ruci pidžamu, putovnicu i toaletni pribor, jer nikada nisi znao ujutro u kojem ćeš krevetu, u kojemu gradu i u kojoj državi dočekati noć.
Obično je krenuo jedan od nas i kada je na licu mjesta procijenio veličinu štete i vrijeme koje je potrebno da se ona sanira iz firme je stizalo pojačanje.

Tako je bilo i jednoga poslijepodneva u studenom 1980 godine. Poziv je stigao iz Liverpoola. U tvornici „Ford“ imaju probleme sa našim držačima vrata. To su oni djelovi u autu koje drže vrata otvorenim.
Prema informaciji naše prodajne službe u toj tvornici na lageru bilo je oko 20 000 držača. Treba to sve „proči kroz ruke“. Dogovoreno je bilo da javim koliko ljudi je potrebno za hitno saniranje štete.
Stigao sam kasno te večeri avionom u Liverpool. Bio mi je osiguran smještaj u luksuznom hotelu St. Georg, danas Holiday Inn.

Drugi dan sam se uputio u tvornicu u iznajmljenom automobilu. Dočekali su me …ne baš ljubazni kolege iz Odjela za osiguranje kvalitete. Svi su mislili da sam Nijemac, a prema Nijemcima su vladale određene predrasude. Baš neka hladna atmosfera, koja se malo otoplila kada su saznali da dolazim iz Jugoslavije i da sam u Njemačkoj samo na privremenom radu.
Došao sam do zaključka da će mi trebati pet do šest ljudi, pa sam to odmah javio u firmu u Njemačkoj.  Obećali su da će reagirati odmah, pa će mi javiti. Rekao sam kolegama u „Fordu“ da pomoć stiže odmah i da drugi dan možemo početi sa radom, treba nam samo osigurati mjesto gdje možemo raditi.

Kolege u „Fordu“ postale su malo susretljivije, jedan od njih pozvao me čak na ručak u tvorničku kantinu, pa je ostatak dana slutio na dobro. Nakon ručka dobio sam poziv iz firme u Njemačkoj da toga dana …kasno poslijepodne, stiže u Britaniju Herr Kazanci, a ja ga trebam pokupiti na aerodromu u Londonu. Nikakva diskusija nije pomogla …tako je određeno …tako mora biti.
Krenuo sam odmah na put. Do Londona su dobrih 400 kilometara, a vožnja lijevom stranom baš mi ne leži.

Nisam poznavao kolegu Kazancija. Radio je u proizvodnji i za mene bio jedan od brojnih Turaka koji su tamo radili.
Kada je stigao avion iz Hanovera čekao sam na izlazu gdje su izlazili putnici nakon kontrole. Izlazili su u grupama od pet-šest. Nadao sam se da ću ga prepoznati po orjentalnom izgledu, ali nije mi uspjelo. Gužva je jednostavno bila prevelika …previše ljudi sa orijentalnim izgledom.
Više se nitko nije pojavljivao na izlazu. Što sad? Kolege nema, a na aerodromu nekoliko tisuća ljudi.
Neko me potapše po ramenu. Okrenem se i vidim kolegu. Prepoznao sam ga, jer sam ga viđao u firmi. Pozdravimo se, ali on izusti samo …arkadaš i nasmije se. Primjetih zlatan zub i zadah na bijeli luk.

Na putu za Liverpool pokušam mu pojasniti o kakvoj se misiji radi. Primjetim da moje riječi ne stižu do kolege. Na sve upite on odgovara samo …arkadaš …osmjehuje se i pokazuje svoj zlatni zub.
Na recepciji hotela gospođa sa very british izgledom i govorom …skeptično mjeri kolegu. Ovaj se samo zbunjeno smije.
Pokažem mu luksuznu sobu. Primjetim mu na licu nešto između straha i izgubljenosti, ali i ja sam bio umoran, tako da mu pokazah samo najnužnije i uputih se u svoju sobu na počinak.
Dogovorismo se da ćemo u 7.30 doručkovati zajedno. Kolega me već čekao na hodniku. Na tim putovanjima …doručak je jedini obrok, kojega možeš obaviti u miru, pa sam uvjek to koristio.
Smjestimo se za jedan stol u uglu i ubrzo nam priđe konobar s kartom. Ja sam se već veselio tipičnom britanskom breakfestu i poručim ga.
Kolega neće ništa. Upozorim ga da je to prilika i pitaj Boga kada će se pružiti slijedeća, ali on samo odmahuje rukom.
Stiže moj doručak i izgleda jako primamljivo. Tanki prženi listići bacon slanine, sa prženim jajima, svjetlosmeđe šnite svježeg toasta, šalica vručeg čaja, džem od naranče…
Diese …Schwein? …pita kolega.
E sad ni meni više ne izgleda moj doručak tako fino. Znam …kolega je musliman i ne jede svinjetinu, ali slanina jest od svinje.
Kažem mu da može naručiti samo jaja i kruh, ali on odmahuje rukom i govori nešto na turskom. Pokazuje prstom na masnu mrlju u mojem tanjuru …diese …Schwein?
Shvatim da ne bi htio jesti jaja koja su pržena na svinjskoj masti, ali ne mogu mu pomoći. Pozovem konobara, a on mi pojasni da nije problem, jer kolega može poručiti takozvani „orijentalni breakfest“, koji je garantirano upotrebljiv za muslimane i židove.
Međutim kolega je nepovjerljiv. I ja sam izgubio apetit, ali sam ipak pojeo sitnicu.

U tvornici „Ford“ dočekuje nas iznenađenje. Ne možemo raditi, jer je sindikat transportnih radnika toga dana organizirao štrajk. Nemamo s tim ništa, ali raditi ne možemo. Javljam to svome šefu, a on se prema meni ophodi, kao da sam ja organizirao štrajk …koliko će dugo to trajati? …kad će se početi sa radom? …kako sam zadovoljan sa kolegom? …nisu na brzinu mogli naći drugoga, ali jedna ekipa je već spremna i čeka samo moj poziv.
Zamolim ga da me pusti na miru, jer niti sam nemam pojma kako će se stvari dalje odvijati. Uglavnom u tvornicu možemo ući, ali ne smijemo raditi. I da smijemo …ne bi bilo zgodno da su upravo kolege iz Njemačke streikbrecheri.

Uglavnom …šef u Njemačkoj se primirio. Kaže mi da ostanem na lopti …da se dobro provedem i da ga odmah informiram čim se nešto promjeni.
Umjesto da mi bude od pomoći kolega mi je sada kamen na nozi. Ne miče se od mene i samo se smješka stalno pokazujući svoj zlatni zub.
Razgledamo tvornicu. Velika je i staromodna. Tvornice automobila u Njemačkoj puno su modernije. Britanske kolege iz Odjela za proizvodnju kvalitete su postale susretljive. Situacija postala podnošljiva, ali tu je kolega Kazanci, koji me prati u stopu.
Doznam da toga dana od posla nema ništa. Sindikat nije uspio sa svojim zahtjevima. Možda će sutra biti više sreće. Pozdravim se s kolegama iz Odjela za osiguranje kvalitete, a kolegama iz sindikata poželim uspjeh.

Kuda sada? Dan prekrasan, što nije uobičajeno za ovo doba godine. Da nema kolege Kazancija znao bih tisuću mogućnosti kako provesti dan, ali što s njim? Osjećam se odgovornim, a ne mogu se s njim sporazumjeti.
Odlučim posjetiti mjesto gdje su nastupali legendarni Beatlesi. Dio grada koji baš ne ulijeva povjerenje. Kolega za petama i samo se smiješi.
E jebemti život!
Jedam jedini put da imam priliku i vremena pogledati grad u kojemu inače samo spavam i radim. I onda takav peh!
Kolega nije nikada čuo za Beatlese, ni za Liverpool. Čuo je samo za FC Liverpool, ali to nije povezivao s nikakvim gradom.
Auto sam parkirao u garaži hotela i nemam nakanu koristiti ga toga dana pa odlučim da bih mogao probati čuveno pivo ale. Uđemo u jedan od tipičnih pubova. Kolega …niks alkohol …niks trinken.
Ni meni ne prija pivo …toplo je …gorko je …a nije baš ni neko društvo da bi se čovjek mogao opustiti.
Pokušavam neki razgovor sa kolegom …onako …Istambul? …Ankara? …Anatolija?
Kolega odgovara …niks Istambul! …niks Ankara! …niks Anatolija!…
Koji god geografski pojam povezan sa Turskom mi padne na pamet …kolega spremno odgovara …niks Ararat! …niks Izmir!…
Šetamo polako prema luci. Ni sam ne znam šta ću tamo, ali to prokleto vrijeme nekako mora proći. Proklinjem sudbinu i dan kada sam se zaputio u Njemačku …i dan kada sam arkadaša pokupio na londonskom aerodromu …i sunčani dan u Liverpoolu.
Liverpool je pun internacionalnog šarenila. Posvuda imbisi, koji mame raznim specijalitetima. Osjećam glad, ali se ne usudim predložiti arkadašu da nešto pojedemo. Ono njegovo …niks Schwein …niks Alkohol …ubija mi svaku volju.
Zastanem pred izlogom jedne trgovine u kojoj se prodaju lule. Gledam divne lule i još divnije cijene. U staklu izloga primjetim kolegin lik.
E jebemti!

Ne znam koliko je vremena prošlo, jer u takvim situacijama sekunde izgledaju kao vječnost. Šutimo i šetamo. Odjednom kolega progovori …niks Turkei!
Ma šta bi sad ovo moglo značiti! Nismo u Turskoj!? …neću u Tursku!? …ostajem u Njemačkoj!? …možda misli da sam ja iz Turske!?…
Pogledam ga i opet onaj glupi osmijeh i zlatni zub …Niks Turkei …Griechenland!
Konačno shvatim. Kolega nije uopće iz Turske, nego iz Grčke, ali to mi je sada potpuno svejedno. Već me pomalo obuzima glad, a ne usuđejem se opet slušati …niks Schwein …niks Alkohol!
-Niks turkisch …kurdisch!
Ma šta je sad opet? Gladan sam …usamljen kao nikada u životu, a kolega …aha …kolega nije Turčin on je Kurd.
Svejedno mi je što je kolega po nacionalnosti. Znam samo da mu je gore nego meni, a meni stvarno nije za zavidjeti. Sigurno bi bilo zanimljivo doznati otkuda je jedan Kurd dospio u Grčku, ali mene više zanima kako će jedan Hrvat u Britaniji u društvu jednoga Kurda iz Grčke izaći na kraj sa samim sobom. Gladan sam, a ne jede mi se…
Ipak …mora se! Glad natjerala. Hotel St. Georg …naš domicil na neodređeno vrijeme ima super restauraciju. To sam primjetio odmah po dolasku. Moram povesti kolegu, mada me već sada strah.
Sreća u restauraciji nema puno gostiju.

Sa konobarom se uspijem sporazumjeti da nam donese nešto za jelo, ali da nema svinjetine ni u tragovima. On mi predloži specijalitet pokrajine …kuhana ovčetina u umaku …za kojega nisam dobro shvatio od čega je, a nisam ni posebno ispitivao. Bio sam već dobro gladan, a kolega nije ni doručkovao.
Međutim …trebao sam se dobro raspitati od čega je umak. Umak je bio od mente, a to je bilo već malo previše. Međutim i kolega i ja smo oprali tanjure, jer smo bili gladni.
Nakon večere …kolega je rekao da je umoran i da ide u sobu. E Bogu hvala! Konačno mogu malo odahnuti.
Odlučih se za jedan pub u blizini hotela. Za šankom dvojica Nijemaca. Nakon samo dva dana verbalne apstinencije poželjeh se normalnog razgovora, pa im se priključih. Nakon kraćeg vremena bili smo na ti, a ni ale nije bilo više tako gorko ni neukusno.
Ali …nismo se svidjeli nekolicini Engleza, koji su sjetili bombardiranja Engleske u drugom svjetskom ratu i počeli su nas otvoreno izazivati. Nije bilo druge, nego napustiti pub. Pozdravio sam se sa svojim novim poznanicima i vratio se u hotel.

U sobi sam sjeo za pisaći stol i na memorandum papiru hotela napisao slijedeće riječi:

Jedan Hrvat za kojega svi misle da je Jugoslaven, jedan Kurd iz Grčke za kojega svi misle da je Turčin iz Turske našli se u jednoj zemlji u kojoj svi misle da je Hrvat Nijemac. I šta im je svima zajedničko? Svi su Kanaken. Želim jedan svijet u kojemu će Hrvat biti Hrvat, Kurd iz Grčke biti Kurd iz Grčke …gdje god se u tome jebenom svijetu našli.

Glupo sročene riječi …moram priznati. Ali ipak sam ih sačuvao trideset godina. Ni sada ne znam kamo s njima
stari papir ili važno!?

Comments (2)

Moja bi želja bila da smo svi u globalu Evropljani a svaki na svom tlu da pazi na svoje nacionalne i državne interese a tuđe poštuje Te se otvori ili zatvori naspram Evropi i Svijetu kada vidi da je to u njegovom državnom interesu uvjek uz poštovanje drugoga.

Dobar odgoj, Emile, ima i svoje loše strane, zar ne? Nekima Arkadaš ne bi mogao toliko dugo „zagorčavati“ život. Posao je posao, ali slobodno vrieme je samo moje.

Write a comment