piše: Marica Žanetić Malenica
„Ovako nešto ne pamtim da sam vidio/vidjela. Tko Vam je to radio?“
Otprilike ovako započinjao je svaki moj razgovor kada bih posjetila neku stomatološku ordinaciju, sve dok se nisam zadnjih dvadesetak godina usidrila kod moje zubarice Suzane.
Pa se ona, vremenom, prestala čuditi zlatnoj krunici zuba na poziciji šest donje lijeve čeljusti.
Marica Žanetić Malenica
Proljeće,
taloženje rumenila
na blijedim laticama.
Proljeće,
trn ruže bolno zariven
u nježno tkivo sjećanja.
piše: Marica Žanetić Malenica
U vrijeme mojega djetinjstva i rane mladosti, tih 60-ih godina prošloga stoljeća, izlazio je zabavni list „Čik pogodi“, osmišljen u početku kao novina s enigmatskim sadržajem, da bi mu uskoro naziv bio skraćen u „Čik“. Nekoliko godina poslije preobličio se u „Novi čik“, pa potom u „Reporter“ i „Zum reporter“.
Kako se je u njemu pisalo o glazbi, filmu, ali i nešto otvorenije o ljubavi, mi mlađahni smo ga kriomice kupovali i isto tako prelistavali ispod klupe i ispod stola ili, pak, kamufliranog između
Marica Žanetić Malenica
Obrušilo se vrijeme gadno
troši me nemilice
reljef tijela mi mijenja
brdašca nova po njemu stvara
pa prelazi na lice.
Rukom koja nikog ne štedi
kartograf vrijedni ucrtava
bore sve dublje, madeže, maće,
Marica Žanetić Malenica
I kad starica budem,
odustat neću od naše intime;
dat ću da mi noge griješ
s prvim navještajima zime.
I kad vid počne izdavati,
oči mi zamuti mrena,
nek‘ me tvoja ruka vodi,
obgrli pogurena ramena.
piše: Marica Žanetić Malenica
Zima je, predbožićno vrijeme. Tramvaj broj 4 dovozi me do Zrinjevca. Pažljivo hodam mjestimično zaleđenom Praškom ulicom. Hladnjikavo je. Obično u ovo doba godine ne izlazim iz hlača, samo ih mijenjam ovisno o prigodi, a večeras sam u suknji.
Jesam li imala valjan razlog da danas po snijegu doputujem autobusom iz Splita, obučem suknju i novi vuneni set, nakapam se parfemom za posebne prigode?! Dok se sitnim koracima približavam hotelu „Palace“, a dah mi se ledi u kristalno hladnoj
Moji portugalski dani – Dan peti
tekst i foto: Marica Žanetić Malenica
Budim se u jedno vedro i vjetrovito jutro. Pratitelj puta nudi nam dvije opcije: slobodan dan u Lisabonu ili izlet uz nadoplatu.
Ne znam zašto, ali uvijek sam za nadoplatu. Vadim eure i podilazim svojoj rastrošnoj znatiželji. Kao i mnogo puta prije, nisam zažalila.
Prvo odredište bila je Sintra (30 km od Lisabona), šarmantni gradić pod zaštitom UNESCO-a, koji je nekad bio poznato
Moji portugalski dani – Dan četvrti
tekst i foto: Marica Žanetić Malenica
Nakon što smo iz autobusa bacili jedan sveobuhvatni pogled na glavni portugalski grad, jedan od najstarijih europskih gradova, znali smo da svi putevi prvo vode u Belem, najpoznatiju gradsku četvrt, koji je UNESCO također uzeo pod svoje.
A u Belemu sve počinje od Belemske kule (tornja). Dao ju je sagraditi Manuel I početkom 16. stoljeća kao utvrdu usred rijeko Tejo.
Nekada davno služila je kao svjetionik za
Moji portugalski dani – Dan treći
tekst i foto: Marica Žanetić Malenica
Napuštamo Porto jednog sunčanog i toplog listopadnog dana i krećemo dalje. Mašemo slikovitom i gostoljubivom gradu kojemu nostalgično kažem zbogom. Do viđenja je ipak upitno iz više razloga.
Putujemo prema jugu i zaustavljamo se, kako se to zna reći, in the middle of nowhere, ispred golemog zdanja – nezavršenog dominikanskog samostana i crkve Santa Maria da Vitoria s prekrasnim klaustrom.
Moji portugalski dani
Dan drugi – II dio
tekst i foto: Marica Žanetić Malenica
Stižemo u Porto. Kažu da je najljepši grad na Atlantiku. Uzimam u obzir rečeno, vjerujem svojim očima.
Smjestio se na brežuljku Penaventosa iznad rijeke Douro (Zlatne rijeke) još od vremena kada su Rimljani tu sagradili tvrđavu i omogućili gradu da se razvija i obogati trgovinom.
Šetamo se starom jezgrom koja je na popisu UNESCO-ve kulturne baštine.
Dan drugi – I. dio
tekst i foto: Marica Žanetić Malenica
Budim se bunovna u udobnom krevetu prostrane hotelske sobe u Coimbri nakon nemirnog sna. Pripisujem ga grozomornoj priči iz 14. stoljeća, koju nam je, u polumraku sveučilišne Ivanove knjižnice (Bibliotece Joanine), tihim ali izražajnim glasom ispričao naš pratitelj puta. Nije ovo baš neka uspavanka, ali ne mogu je prešutjeti.
Dakle, kralj Afonso IV. iz Burgundske dinastije pripremao je svojega sina Pedra za prestolonasljednika, što je uključivalo i
Dan prvi
piše: Marica Žanetić Malenica
Kada pobrojim pojmove poput pijetao, azulejos, pluto, fado, bakalar, vino, mramor, vjetar… očekujem da ćete ih lako podvesti pod zajednički nazivnik. Ako ne ide od prve, dodat ću još diktatora Salazara, nogometaša Eusébija, moreplovca Vasca da Gamu u nadi da dvojbe više nema. Zajednički nazivnik je zapadnoeuropska zemlja Portugal.
Sjedim u drugom redu zrakoplova naše prijevozničke tvrtke kojim je, piše na metalnoj pločici u mojemu vidokrugu,
piše: Marica Žanetić Malenica
Utorak je. Ustajem iz kreveta, obavljam ono neizbježno jutarnje i zovem je u ured. Znam da čeka moj poziv, kao svakog utorka već, evo, treću godinu.
„Jutro, hoćemo li?“
„Naravno da hoćemo, a di?“
„Di je tebi zgodno, ionako idem busom, svejedno mi je!“
piše: Marica Žanetić Malenica
„Je li možeš u subotu doć prid brod, poslaću ti jednu bulsu“?
„Mogu, naravno da mogu. Hvala ti puno… ljubim te…“
„Ma ništa, znam da je jadno voliš, Meri ih je ispekla…“
Ovaj, ili vrlo sličan dijalog vodim s Lidijom, mojom korčulanskom prijateljicom iz Blata, skoro svake godine u ova doba. Odem na brod po bulsu (torbu) i u njoj nađem ono što jadno (mnogo) volim,
piše: Marica Žanetić Malenica
„Vi ne možete dati krv“, reče mi odlučnim glasom liječnica, kada sam se odazvala akciji koju je organizirao klub darivatelja krvi kojega sam bila članica.
„Zašto ne mogu, tlak i hemoglobin su mi u redu“, rekoh iznenađeno.
„U kartonu piše da ste operirali štitnjaču“.
„Jesam, ali skinuli su mi samo polovicu i nalazi su pokazali da
