Maja Šiprak
Tvoje sumnje bole
strahovi zebu
a bijegovi me tamniče
nacrtanim osmjehom
preko mojih usana

slatke riječi krijepe sujetu
ali ne mogu pečatiti dušu
slušam te kako ispovijedaš tuge

Maja Šiprak
noćas sam kidala komadiće stijene
bez straha da ću
raniti dlanove
skupljala odlomljene dijelove
pa ih kao amulete
pospremila u sigurnost
istkane svile

strast se rađa iz zaspalog ponora

Maja Šiprak
Stojim na obali
i cijedim se u kapi mora
kao u krhku oporuku
vraćam se u dubine
u zagrljaje tišine
dok si čekao da me prođu
sve moje oseke i plime

nikada se nisam osjećala

Maja Šiprak
bez tebe ostala bih pusti ocean
jalova pučina lišena svjetionika i brodova
zjenica koje iščekuju pogled
jači od ljetnog podnevnog sunca
da zaiskri kad tebe ugledaju

tišinom i nježnošću
zapleo si se u moju kosu
i spleo ljubavnu pletenicu

Maja Šiprak
Ne boj se praznine
ako samog sebe poznaješ
zaroni u početak
ne boj se i uživat ćeš u razgovoru
to je duša mislit ćeš!
ne
to si ti
ljudi kažu rađamo se i umiremo sami
a život je tek linija između brojki

Maja Šiprak
Gospodine
molim Te
dao si mi da znam  da je sve iz praha poteklo
i da će u prah biti pretvoreno

Tebi služi moj hod pod nebom
nespretan
nesiguran
i konačan

Maja Šiprak
dani sneno putuju
poput oblaka
bez vjetra

lovim ih
i krpam dane
istrošenim
zakrpama nade

Maja Šiprak
lutam tako često
fotoaparatom u ruci
fotografiram oblake
poneki kamen
cvijet
cestu
drvo ili list
čuvam ih od promjena
zaledim u vremenu

Maja Šiprak
Što bi bilo kad bi bio
iskupljenje mojih snova
a ne zbilje

razmišljam  tipično ženski
teritorij neprohodan pozerima bez iskustva
za izborane misli ne postoji kozmetička krema
htjela bih da se možeš zanijeti
kao i ja

Maja Šiprak
čudno
koliko te volim
u nadolazećoj misli 
i tišini

Maja Šiprak
ono što zovem svojim svemirom
oplahnuo si brzacima u pličini
pješčanim gejzirima
putokazom u pomrčini
jer ti vjeruješ u usud,
sveti zakon
svih gubitnika

napast nema svijest

Maja Šiprak
napisat ću pjesmu o nama
o rijeci, cesti, vlakovima
i tramvajima
koji su te donosili meni

nedostaje mi ponešto lijepih riječi
stisnutih između tijela i misli
jer istina je veliki ocean
i vjetar  ju raspršuje

Maja Šiprak
ubiti čekanje
a ne ubiti sebe
vlastitim riječima pripremati giljotinu
jubiti
a da se ljubav  kao bumerang ne vrati

ići

i kad kretanje okreće glavu unatrag

Maja Šiprek
neshvaćena čežnja
progonjena misao
ili samo nedovršena skica
tijesna unutar sebe
stara sam
posrćem
vlastiti me stihovi polako truju
naplata stiže iznenada
pisati pjesme – opasno je po život

Maja Šiprak
odveli su ga
povratak se ne sluti
nijemi vrisak
skorene suze

odveli su ga
šipražje krije strašnu tajnu
kost se odupire zemlji
meso se predalo