Maja Šiprak
Ne boj se praznine
ako samog sebe poznaješ
zaroni u početak
ne boj se i uživat ćeš u razgovoru
to je duša mislit ćeš!
ne
to si ti
ljudi kažu rađamo se i umiremo sami
a život je tek linija između brojki

Maja Šiprak
Gospodine
molim Te
dao si mi da znam  da je sve iz praha poteklo
i da će u prah biti pretvoreno

Tebi služi moj hod pod nebom
nespretan
nesiguran
i konačan

Maja Šiprak
dani sneno putuju
poput oblaka
bez vjetra

lovim ih
i krpam dane
istrošenim
zakrpama nade

Maja Šiprak
lutam tako često
fotoaparatom u ruci
fotografiram oblake
poneki kamen
cvijet
cestu
drvo ili list
čuvam ih od promjena
zaledim u vremenu

Maja Šiprak
Što bi bilo kad bi bio
iskupljenje mojih snova
a ne zbilje

razmišljam  tipično ženski
teritorij neprohodan pozerima bez iskustva
za izborane misli ne postoji kozmetička krema
htjela bih da se možeš zanijeti
kao i ja

Maja Šiprak
čudno
koliko te volim
u nadolazećoj misli 
i tišini

Maja Šiprak
ono što zovem svojim svemirom
oplahnuo si brzacima u pličini
pješčanim gejzirima
putokazom u pomrčini
jer ti vjeruješ u usud,
sveti zakon
svih gubitnika

napast nema svijest

Maja Šiprak
napisat ću pjesmu o nama
o rijeci, cesti, vlakovima
i tramvajima
koji su te donosili meni

nedostaje mi ponešto lijepih riječi
stisnutih između tijela i misli
jer istina je veliki ocean
i vjetar  ju raspršuje

Maja Šiprak
ubiti čekanje
a ne ubiti sebe
vlastitim riječima pripremati giljotinu
jubiti
a da se ljubav  kao bumerang ne vrati

ići

i kad kretanje okreće glavu unatrag

Maja Šiprek
neshvaćena čežnja
progonjena misao
ili samo nedovršena skica
tijesna unutar sebe
stara sam
posrćem
vlastiti me stihovi polako truju
naplata stiže iznenada
pisati pjesme – opasno je po život

Maja Šiprak
odveli su ga
povratak se ne sluti
nijemi vrisak
skorene suze

odveli su ga
šipražje krije strašnu tajnu
kost se odupire zemlji
meso se predalo

Maja Šiprak
moje srce šepa
ljubav prema tebi  ga slabi
u oko mi se ulijeva  nebo
prska  tamu jesenskih voda

napukla sam
duhovi  kroz pukotine bježe
vodim te na izvor tajne
lošim vinom i preglasnom glazbom

Maja Šiprak
ponoćna tišina razbija sjene
tmina mi pomaže rasplesti misli
potopljene u čaši Traminca
udišem presahlu noć
i pišem
zaborav je nečitka memorija
kad izroniš iz pokrajnjeg svijeta u ponoć
izgužvan od alkoholnih para

Maja Šiprak
čemu govoriti o ljubavi
sjedinjenju
pripadanju
kad na kraju svatko umire sam
izgubljen u  lošim potezima
i plitkim odlukama

zaželi želju
i padat će zvijezde

Maja Šiprak
tko se to poigrao
izmješavši naša tijela
u zaigrano klupko slobodnog vriska
bez cenzure uma i očekivanja

izmiješanih mirisa
posteljina nas oblači u put onog drugog
ispovijeda čežnju
ne bi li se dograbili poput divljih mački u veljači