Maja Šiprak
pitaš  me koliko te volim
a ja ne nalazim najnježnijih riječi
nisam dotaknula sreću
kakvu si mi donio
u plavetnilu očiju
i osmijehu koji ti pobjegne s  kuta usana
kad ti ususret koračam

…ne prepisuj od mene ljubav – govorim ti

Maja Šiprak
tvoje oči snatre smaragdno nebo
češljaju pramenove zore
pletu tišinu u čvorove sreće
svijet se u njima ogleda
čist i nevin
a suze su oceani
koji oplakuju vrijeme

u tvojem pogledu gnijezdi se

Maja Šiprak
Kradem život nekom trenutku od jučer
želim da spokoj pokuca na okna
ti
i ja
bit ćemo sami
uljuljani u sigurnost svojih života
srce će zatreperiti tiho „nije ovo naše vrijeme“
nijeme usne zatomit će jecaj

Maja Šiprak
Razmazujem riječi po papiru
istrošenom dopadljivošću
nadam se mlakom pljesku publike
koja navodno obožava poeziju
i prihvaća izmišljene svjetove

popunjavanje praznina
uzaludni protok vremena
sjenilo za usamljenost

Maja Šiprak
nema smisla ova današnja kiša
subotnje popodne
buket cvijeća na stolu
ni ova bajadera
koju ne mogu podijeliti s tobom

obitavam negdje onkraj tvojeg srca
prisutna
a nevidljiva

Maja Šiprak
zaronim u bezglasje
u lakonogu tišinu paukove mreže
u tugu
koja poput bujice jeca
ruši stijene
i poljsko cvijeće
klati se o vratu davljenika
srasta sa mutnim mislima

Maja Šiprak
Osluškuj me istinom svoje duše
u osjećanjima srca
u tišini uma
čuj me
posvuda
moja je istina u mrmoru vjetra
žuboru potoka
udaru munje
u kapima kiše

Maja Šiprak
stojim nad bezdanom
oslonjena tek pogledom
na samoniklu jabuku
koja nijemo pocikuje tvoje ime

uzimam si pravo
da ti pričam priče
mazim te riječima
ušuljam se nevješto

Maja Šiprak
Ti ne trebaš mene
oduvijek sam to negdje u podsvijesti znala
ostat ću jedan prepoznatljivi titraj u tvojoj svijesti
jedan neobično emotivan svijet u tvojim mislima
sjena žene u tvojem sjećanju
koja nije pristajala niti jednom tvojem okviru

pitam se
jesi li uopće razmišljao gdje me zapravo smjestiti

Maja Šiprak
ne osvrći se pustopoljinom
varljiva je njena  memljiva koprena
štipa za rub oka
a uši se ne mogu naviknuti
buka besmisla golica uši

još se nisam umorila
ljubiti te
kuda nestaje  topot bijesnih konja

Maja Šiprak
ono što zovem svojim svemirom
oplahnuo si brzacima u pličini
pješčanim gejzirima
putokazom u pomrčini
jer ti vjeruješ u usud
sveti zakon
svih gubitnika

napast nema svijest

Maja Šiprak
kako da sletim
na prikladno mjesto
i kružim oko sebe
tako da  sve sagledam

zasmeta mi vjetar
koji češlja  travu
i krila leptira
koji tjeraju posljednje tragove dana

Maja Šiprak
Tvoje sumnje bole
strahovi zebu
a bijegovi me tamniče
nacrtanim osmjehom
preko mojih usana

slatke riječi krijepe sujetu
ali ne mogu pečatiti dušu
slušam te kako ispovijedaš tuge

Maja Šiprak
noćas sam kidala komadiće stijene
bez straha da ću
raniti dlanove
skupljala odlomljene dijelove
pa ih kao amulete
pospremila u sigurnost
istkane svile

strast se rađa iz zaspalog ponora

Maja Šiprak
Stojim na obali
i cijedim se u kapi mora
kao u krhku oporuku
vraćam se u dubine
u zagrljaje tišine
dok si čekao da me prođu
sve moje oseke i plime

nikada se nisam osjećala