Dragica/ 31.03.2019./ Ne mogu ostati ravnodušna na duhoviti sonet tajanstvenog pjesnika. Ne činimo li svi slično sa svojim pjesmama, režemo i siječemo nepotrebno, odbacujemo bezvrijedno. Ono što je zanimljivo u ovom sonetu je bogatstvo lirskih slika koje se nižu pred očima dok čitam: „Neke me mame grudima. Neke bokom;…..No ja ih mjerkam kao trgovac stokom“. ili: „Neke su vezane u zajedničku snopad;…Višak okljaštrim po pravilima struke;
Reslovi idu u medicinski otpad.“

Dragica Šimić
Noć je, osama pusta.
Duboka noć.
Mogli bi, Bože, Ti i ja
U šetnju niz polje poć‘!

Koračat ću tiho uz Tebe
Dok nam lelujava žita miluju skute
A svjetlost se prosipa Tvoja

Dragica Šimić
Napravi mi bako lutkicu od platna.
Počešljaj joj kosu od svilena konca.
Od kartona tvrdog nek joj bude kuća
A prozor na zidu poklopac od lonca.

U dvorište stavi mahovinu staru
Što ti bako, tamo pod prozorom raste.
Zamisli da dan je prepun sunca topla
A na nebu lete male plave laste.

Iz naše arhive/ objavljeno 13.10.2016.

Dragica Šimić

Kad bih mogla proći kroz smaragdne gore
Sresti se sa rijekom što obale kupa
Valovima snenim da obrišem suze
Vijugama njenim da tečemo skupa.

Da borovi mladi naprave mi ležaj
U mirisnoj krošnji mahovinom šiven
Ilindansko sunce ponijela bih kući
I zeleni pejzaž sumrakom prekriven.

Dragica Šimić
Pod noćnim nebom dijete se rodi.
Zvijezda sjajna do njega vodi.
Podari žrtvom i zemlju i ljude
Istinska svjetlost da im bude.

Božićne pjesme svuda se ore.
Jutrom nam sviću bijele zore.
Čaroliju nježnu inje stvara
Srce je puno svečarskog dara.

Dragica Šimić
Danas bježim iz sebe
Ostavljajući ljušturu nepogodama…
Možda će me srušiti otrovni ubod sjećanja
Što se kroz pukotine vremena provlači
Da umirena u pepeo potonem…

Danas bježim iz sebe
Tražeći zaklon pod kamenom gorskim…
U gluhim školjkama što ne poznaju bol čovjeka,
I što samo o tajnama oceana snivaju…

Dragica Šimić
Zaogrni me dugom
U jutru u kojem hladni mrazevi
Daju obol mojoj tuzi,
Da se rodim iz čahure strepnje
I kao leptir nade da poletim.
Jer nada je tako lijepa
A ja njeno svjetlo trebam.

Zaogrni me

tekst: Dragica Šimić
Čovjek je kao biljka. I on živi svoja godišnja doba. U proljeću se  rađa i raste kao nježno i krhko biće što treba njegu i ljubav da bi u ljetu procvalo najljepšim cvijetom. Tad mu je snaga nemjerljiva, mirisi neodoljivi, boje zanosne.

U jeseni daje svoje prve plodove. Vjetrovi i mrazevi udaraju njegovo zrelu stabljiku sad već sklonu povijanju i naginjanju ka zemlji. Jedan po jedan list ruše mrazevi a vjetar ih raznosi u daljine sve dok potpuno ne ogoli i ne ostane sam poput stabla na

Dragica Šimić
Pjesma duše je vrelo ljepote,
Uvala tiha što mirom se sanja.
Stihovi njeni tugama melem,
Mraku života svjetlost danja.

Tu ću se skriti u njena njedra,
Neka me rime pučinom nose.
Nek vjetar puše, razapni jedra,
Pusti u eter dušu ko kose.

Stihom veslaj u pjesmi budi.
Dok putuju brodovi, brodovi ljudi.

Dragica Šimić
Gledam, nosila sam jednom
Drugačiji osmijeh
I pogled blag od neznanja.

Glas mi je bio mekan
I treperav kao paučina na povjetarcu.
Podignuti ga, za samo jednu oktavu
Značilo bi prognati nježnost.

Iz naše arhive/ objavljeno 29.09.2016.

Dragica Šimić
povedi me noćas kroz jeseni zlatne,
začarane staze crvene i žute
da budemo kiša iz oblaka sivog
što ispire suzam livade i pute.

i primi me čvrsto,
za ruku me vodi
postat ćemo boje sa slikarskog platna

Dragica Šimić
Kao zvijezda padalica
Otrgnu se suza s lica.
Kao vjetrić u proljeće
Život prođe.
Malo sreće…

Kraj kamena pod prozorom
Opet cvjeta bijelo cvijeće.

Dragica Šimić
Pjesma duše je vrelo ljepote
Uvala tiha što mirom se sanja
Stihovi njeni tugama melem
Mraku života svjetlost danja.

Tu ću se skriti u njena njedra,
Neka me rime pučinom nose.
Nek vjetar puše, razapni jedra
Pusti u eter dušu ko kose.

Stihom veslaj, u pjesmi budi
Dok putuju brodovi, brodovi  ljudi.

Dragica Šimić
Obrezaše joj grane
Prije no što je proplakala
Svinuta  uz kamenu hrid
Kao duša uz uspomene

A bez njega ona nije bila
Ni drvo, ni rijeka, ni cvijet, ni žena.

Jer biti drvo značilo je

Dragica Šimić

Mojoj unuci
Ručicom grliš ko lahora daškom
Tepanje tvoje je šum plavog mora.
Oči ko dvije sunčane zrake
Skidaju sjenke sa mojih bora.

Toplota tvoje čiste duše
U srcu mome krijesove pali.
Ljubav života u meni budiš
Iako, tek…čovjek si mali.