Dragica Šimić
Obrezaše joj grane
Prije no što je proplakala
Svinuta  uz kamenu hrid
Kao duša uz uspomene

A bez njega ona nije bila
Ni drvo, ni rijeka, ni cvijet, ni žena.

Jer biti drvo značilo je

Dragica Šimić

Mojoj unuci
Ručicom grliš ko lahora daškom
Tepanje tvoje je šum plavog mora.
Oči ko dvije sunčane zrake
Skidaju sjenke sa mojih bora.

Toplota tvoje čiste duše
U srcu mome krijesove pali.
Ljubav života u meni budiš
Iako, tek…čovjek si mali.

Dragica Šimić
Dug je iza mene put
A valovi nemira još me potapaju,
U duši koja je još uvijek mlada
Sumnje i želje se stapaju.

Vjera i nada
Zvijezdu mog života vode,
Živim i radost i bol
Što po istim putima hode.

Dragica Šimić
Pusti
Da do kraja ostanem svoja,
Ne ruši  neobičnost moju
Rutinom sivih boja.

Ne stavljaj me u kalupe
I obličja od normi livena,
Neka  bruje strune,
Nek  zvone  zvona skrivena

Dragica Šimić
U ovoj ljetnoj noći
Mirisat ću po prošlosti,
Po prašini seoskoga  puta
I mirisnim otkosima sijena moga oca.
Po prvim svibanjskim ružama
Mirisat ću dalekim gorama.
Mirisat ću po bakinom ružmarinu
I djevojačkom uzdahu poslije prvog  poljupca.

Dragica Šimić
I  vidim da jutros  rano  već
Nova je Bol pred vratima mojim¸
Stidljiva ali revna, već  i sama svjesna
Da ja sam ona na čija vrata  udara često.

„Uđi, uđi mila“ pozvah je nježno.

Nek zveče bolom  tvoje sandale zlatne
Što ih nose vitke noge odajama  duše.

Dragica Šimić
Noćas se zvijezde zaplele
U  granama od sna
Pa vrba , kao nakićena mlada
Pred oltarom ljubavi sja.
Kao paperje plove oblaci bijeli
Nebom zlatnim od mjesečeva praha
Sazviježđa krase  noć
Tišinom što ostavlja bez daha.

Dragica Šimić
Ostavit ću odškrinuta  vrata
Kolibice
Srca moga.
Čeka te uvala zaborava.
Travu  planinsku spustih na jastuke,
Ona miriše jače od uzdaha.

Prstohvat  metvice
I  mjerica majčine dušice

Dragica Šimić
Koliki su puti vodili od tebe
A tebi baš ni jedan.
A voljela sam te
I plakala zbog tvog bola.

Kad su ti u lice pljuvali
I ja sam padala na koljena
I krv pomiješanu s blatom
grčevito stiskala u rukama.

Dragica Šimić
Još dodiri tvoji meki u njoj sniju,
Miris tvoje ruke još me nekad svlada
I poljupci zadnji  uvojcima zriju
K’o  crvene trešnje iz šumskoga hlada.

K’o lahora eho vratom šapat zvoni,
K’o  odbjegla ptica sa zaspalih njiva.
Zatvorila vrata uspomenam‘ svim sam
Ali još te kosa u uvojku sniva.

Iz naše arhive/ objavljeno 29.08.2016.

Dragica Šimić
Jutrom sam pučina mirna
Barkama jedara bijelih
Lakim ih daškom budim
Krilima vjetrova smjelih

Danju  sam  nestašni val
Pučina što srebrom se ljeska
Milujem ruke dječaka
Što gradi kule od pijeska

Dragica Šimić
Probudi se zemljo umorna od snova
Što smrznutom nogom dani još te gaze,
Propupaj životom i oslikaj suncem
Povenulu travu  životne mi  staze.

Osjećam tvoj drhtaj, ljepotice moja!
Budi jaka, opet zazeleni grane
Da osjetim sestro, da me sunce ljubi
Vraćajući svjetlo u smrznute dane.

Ovu pjesmu posvećujem svoj djeci kojima su strahote rata oduzele sve, roditelje, slobodu, pravo na dostojan život i miran san. To je sve što mogu u ovome trenutku, osjećati njihovu tugu i izgubljenost.

Dragica Šimić
Spavaj, spavaj bubamaro,
Na klaunu zlatna šaro,
I kazaljko tihog sata,
Ti žirafo dugog vrata.

Dragica Šimić
Ako te zaboravim
To će biti zato
Što je i nebo zaboravilo oblake
Pa se zemlja u pustinju pretvorila
Bez izvora života…

Ako te zaboravim
To će biti zato
Što su jutra zaboravila svitati

Dragica Šimić
Ne odlazi mi ti, zjenico oka mog.
Pust ne ostavljaj  prag, jer meni te dao Bog
Da   pogledom  rastjeruješ tamu,
Da zvijezdu moju u očima nosiš.
Ne  ostavljaj me samu.

Za tebe sam gazila mnoge neprohodne staze
I vjetrovi mnogi srcem mi sipali stud.
Tek  osmijeh lica tvog  grijao mi dušu i grud.