Iz naše arhive/ objavljeno 29.08.2016.
Dragica Šimić
Jutrom sam pučina mirna
Barkama jedara bijelih
Lakim ih daškom budim
Krilima vjetrova smjelih
Danju sam nestašni val
Pučina što srebrom se ljeska
Milujem ruke dječaka
Što gradi kule od pijeska
Dragica Šimić
Probudi se zemljo umorna od snova
Što smrznutom nogom dani još te gaze,
Propupaj životom i oslikaj suncem
Povenulu travu životne mi staze.
Osjećam tvoj drhtaj, ljepotice moja!
Budi jaka, opet zazeleni grane
Da osjetim sestro, da me sunce ljubi
Vraćajući svjetlo u smrznute dane.
Ovu pjesmu posvećujem svoj djeci kojima su strahote rata oduzele sve, roditelje, slobodu, pravo na dostojan život i miran san. To je sve što mogu u ovome trenutku, osjećati njihovu tugu i izgubljenost.
Dragica Šimić
Spavaj, spavaj bubamaro,
Na klaunu zlatna šaro,
I kazaljko tihog sata,
Ti žirafo dugog vrata.
Okićenih konja vrat
Mekan će ti ležaj dat,
Praporci što blago zveče
Uspavat će ovo veče.
Kočijama nošen san
Zamijenit će noć za dan.
S leptirima sjajnih krila
Zaplesat će gorska vila
I posuti snove tvoje
Prahom lakim, zlatne boje.
Dragica Šimić
Ako te zaboravim
To će biti zato
Što je i nebo zaboravilo oblake
Pa se zemlja u pustinju pretvorila
Bez izvora života…
Ako te zaboravim
To će biti zato
Što su jutra zaboravila svitati
Dragica Šimić
Ne odlazi mi ti, zjenico oka mog.
Pust ne ostavljaj prag, jer meni te dao Bog
Da pogledom rastjeruješ tamu,
Da zvijezdu moju u očima nosiš.
Ne ostavljaj me samu.
Za tebe sam gazila mnoge neprohodne staze
I vjetrovi mnogi srcem mi sipali stud.
Tek osmijeh lica tvog grijao mi dušu i grud.
Dragica Šimić
Mirišu li još tvoji kolači
Kao molitva na usni djeteta
Što se na počinak sprema?
Da l´ bijelim damastom prekrivaju tvoje ruke
Mirisne od jabuka
Svečarski stol,
Bijelim kao duša sveca sa stare slike?
Daleko sam,
Dragica Šimić
Kasno je za snove, za nemirne čežnje,
Koje pustih davno niz života rijeku,
Tek malene barke – uspomene moje,
Za njima ko straža u daljinu teku.
Ostavih u grobu sva nadanja davna,
Ugasnule želje potamnile pute,
Pozdravih se davno s nadama zauvijek,
Zamrle su riječi, usne neka šute.
Dragica Šimić
Kad prođe ljeto i jesen tiho
Ukrade tebe sa moga puta
Suza će opet kapnuti nježno
Na mokru travu kraj cvijeta žuta.
Umrijet će trave bez tvojeg glasa
bez tvojih rima
Pomest će vjetar osmijehe sretne
Kad se u snove useli zima.
Dragica Šimić
Pohodi me majko u pećini hladnoj
Gdje ljubav je moja samo vjetra huk,
Donesi u ruci ti vodice svete
Da poškropiš, mila, crne smrti muk…
Pohodi me, sestro, na mirnome polju
Gdje makovi rastu u zelenoj travi,
Iznad humka moga samo ptice lete,
Odnose mi dušu nebu što se plavi…
Dragica Šimić
Kad bih mogla proći kroz smaragdne gore
Sresti se sa rijekom što obale kupa
Valovima snenim da obrišem suze
Vijugama njenim da tečemo skupa.
Da borovi mladi naprave mi ležaj
U mirisnoj krošnji mahovinom šiven
Ilindansko sunce ponijela bih kući
I zeleni pejzaž sumrakom prekriven.
Dragica Šimić
povedi me noćas kroz jeseni zlatne,
začarane staze crvene i žute
da budemo kiša iz oblaka sivog
što ispire suzam livade i pute.
i primi me čvrsto,
za ruku me vodi
postat ćemo boje sa slikarskog platna
Dragica Šimić
Komu ja to noćas pjevam,
Dal‘ mjesecu sjetno zborim,
Komu šapćem u samoći
Dok u bol se ne pretvorim?
Mladoj travi pokraj puta
Ili noći što me krije,
Zaspalome suncu mome
Koje više me ne grije.
