Iz naše arhive/ objavljeno 31.10.2016.

Dragica Šimić
Pohodi me majko u pećini hladnoj
Gdje ljubav je moja samo vjetra huk,
Donesi u ruci ti vodice svete
Da poškropiš, mila, crne smrti muk…

Pohodi me, sestro, na mirnome polju
Gdje makovi rastu u zelenoj travi,
Iznad humka moga samo ptice lete,
Odnose mi dušu nebu što se plavi…

Dragica Šimić
U tirkiz me odijevaš,
Kolijevkom radosti blago ljuljuškaš.
Držiš me dječjim dlanom sreće.

A kad se propneš valom
Kao jogunasta zaljubljena ždrebica
Na suho me k maslinama i smilju tjeraš.

Uzdišeš za dalekim nedostižnim otokom

Iz naše arhive/ objavljeno 22.03.2019.

Dragica Šimić
Napravi mi bako lutkicu od platna.
Počešljaj joj kosu od svilena konca.
Od kartona tvrdog nek joj bude kuća
A prozor na zidu poklopac od lonca.

U dvorište stavi mahovinu staru
Što ti bako, tamo pod prozorom raste.
Zamisli da dan je prepun sunca topla
A na nebu lete male plave laste.

Dragica Šimić
Zalutah kamo, što li tražih,
Dal´ zelenog lišća ja sam jesen?
Jel´ umro u meni životom slomljen
Taj cvijetak bijeli, nježan, zanesen?

Odlutah kamo iz sebe same
Iz široke duše u surove zime,
Dal´ su mi riječi oblaci tame
Dal´izgubih nježnost, sebe i rime?

Dragica Šimić
Kad bih ti pisala najljepšu pjesmu
Rekla bih
Kako je jutro bijelo poput tvoje košulje
I da poželim često opet
Provući prste kroz tvoju kosu.

Rekla bih kako dan započinje
Tihim šapatom tvoga imena
Umjesto zaboravljenom molitvom

Dragica Šimić
Bit ću ti sestra po poeziji
Ako ne po majci
Onako kako sam sestra proljeću i livadama,
Onako kako se posestre krošnje i ptice
I krovovi i kiše.
Bit ću ti sestra  po dolini srebrnoj.
U istom kutku svijeta smo rođene
Gdje kuću od bijelih bedema grada
Prohodaše naša bosa stopala.

Iz naše arhive/ objavljeno 16.12.2017.

Dragica Šimić
Noćas se zvijezde zaplele
U  granama od sna
Pa vrba , kao nakićena mlada
Pred oltarom ljubavi sja.
Kao paperje plove oblaci bijeli
Nebom zlatnim od mjesečeva praha
Sazviježđa krase  noć
Tišinom što ostavlja bez daha.

Dragica Šimić

San je oseka

Povlači se preda mnom
Ovaj put ne nudeći mi zvijezde.
Ni utjehu neba.

Misli su plima u mojim sklopljenim očima
Kojom plutaju dva izgubljena broda.

Dokle ćeš me buditi

Dragica/ 31.03.2019./ Ne mogu ostati ravnodušna na duhoviti sonet tajanstvenog pjesnika. Ne činimo li svi slično sa svojim pjesmama, režemo i siječemo nepotrebno, odbacujemo bezvrijedno. Ono što je zanimljivo u ovom sonetu je bogatstvo lirskih slika koje se nižu pred očima dok čitam: „Neke me mame grudima. Neke bokom;…..No ja ih mjerkam kao trgovac stokom“. ili: „Neke su vezane u zajedničku snopad;…Višak okljaštrim po pravilima struke;
Reslovi idu u medicinski otpad.“

Dragica Šimić
Noć je, osama pusta.
Duboka noć.
Mogli bi, Bože, Ti i ja
U šetnju niz polje poć‘!

Koračat ću tiho uz Tebe
Dok nam lelujava žita miluju skute
A svjetlost se prosipa Tvoja

Iz naše arhive/ objavljeno 13.10.2016.

Dragica Šimić

Kad bih mogla proći kroz smaragdne gore
Sresti se sa rijekom što obale kupa
Valovima snenim da obrišem suze
Vijugama njenim da tečemo skupa.

Da borovi mladi naprave mi ležaj
U mirisnoj krošnji mahovinom šiven
Ilindansko sunce ponijela bih kući
I zeleni pejzaž sumrakom prekriven.

Dragica Šimić
Pod noćnim nebom dijete se rodi.
Zvijezda sjajna do njega vodi.
Podari žrtvom i zemlju i ljude
Istinska svjetlost da im bude.

Božićne pjesme svuda se ore.
Jutrom nam sviću bijele zore.
Čaroliju nježnu inje stvara
Srce je puno svečarskog dara.

Dragica Šimić
Danas bježim iz sebe
Ostavljajući ljušturu nepogodama…
Možda će me srušiti otrovni ubod sjećanja
Što se kroz pukotine vremena provlači
Da umirena u pepeo potonem…

Danas bježim iz sebe
Tražeći zaklon pod kamenom gorskim…
U gluhim školjkama što ne poznaju bol čovjeka,
I što samo o tajnama oceana snivaju…

Dragica Šimić
Zaogrni me dugom
U jutru u kojem hladni mrazevi
Daju obol mojoj tuzi,
Da se rodim iz čahure strepnje
I kao leptir nade da poletim.
Jer nada je tako lijepa
A ja njeno svjetlo trebam.

Zaogrni me

tekst: Dragica Šimić
Čovjek je kao biljka. I on živi svoja godišnja doba. U proljeću se  rađa i raste kao nježno i krhko biće što treba njegu i ljubav da bi u ljetu procvalo najljepšim cvijetom. Tad mu je snaga nemjerljiva, mirisi neodoljivi, boje zanosne.

U jeseni daje svoje prve plodove. Vjetrovi i mrazevi udaraju njegovo zrelu stabljiku sad već sklonu povijanju i naginjanju ka zemlji. Jedan po jedan list ruše mrazevi a vjetar ih raznosi u daljine sve dok potpuno ne ogoli i ne ostane sam poput stabla na