Dragica Šimić
Danas bježim iz sebe
Ostavljajući ljušturu nepogodama…
Možda će me srušiti otrovni ubod sjećanja
Što se kroz pukotine vremena provlači
Da umirena u pepeo potonem…

Danas bježim iz sebe
Tražeći zaklon pod kamenom gorskim…
U gluhim školjkama što ne poznaju bol čovjeka,
I što samo o tajnama oceana snivaju…

Dragica Šimić
Zaogrni me dugom
U jutru u kojem hladni mrazevi
Daju obol mojoj tuzi,
Da se rodim iz čahure strepnje
I kao leptir nade da poletim.
Jer nada je tako lijepa
A ja njeno svjetlo trebam.

Zaogrni me

tekst: Dragica Šimić
Čovjek je kao biljka. I on živi svoja godišnja doba. U proljeću se  rađa i raste kao nježno i krhko biće što treba njegu i ljubav da bi u ljetu procvalo najljepšim cvijetom. Tad mu je snaga nemjerljiva, mirisi neodoljivi, boje zanosne.

U jeseni daje svoje prve plodove. Vjetrovi i mrazevi udaraju njegovo zrelu stabljiku sad već sklonu povijanju i naginjanju ka zemlji. Jedan po jedan list ruše mrazevi a vjetar ih raznosi u daljine sve dok potpuno ne ogoli i ne ostane sam poput stabla na

Dragica Šimić
Pjesma duše je vrelo ljepote,
Uvala tiha što mirom se sanja.
Stihovi njeni tugama melem,
Mraku života svjetlost danja.

Tu ću se skriti u njena njedra,
Neka me rime pučinom nose.
Nek vjetar puše, razapni jedra,
Pusti u eter dušu ko kose.

Stihom veslaj u pjesmi budi.
Dok putuju brodovi, brodovi ljudi.

Dragica Šimić
Gledam, nosila sam jednom
Drugačiji osmijeh
I pogled blag od neznanja.

Glas mi je bio mekan
I treperav kao paučina na povjetarcu.
Podignuti ga, za samo jednu oktavu
Značilo bi prognati nježnost.

Iz naše arhive/ objavljeno 29.09.2016.

Dragica Šimić
povedi me noćas kroz jeseni zlatne,
začarane staze crvene i žute
da budemo kiša iz oblaka sivog
što ispire suzam livade i pute.

i primi me čvrsto,
za ruku me vodi
postat ćemo boje sa slikarskog platna

Dragica Šimić
Kao zvijezda padalica
Otrgnu se suza s lica.
Kao vjetrić u proljeće
Život prođe.
Malo sreće…

Kraj kamena pod prozorom
Opet cvjeta bijelo cvijeće.

Dragica Šimić
Pjesma duše je vrelo ljepote
Uvala tiha što mirom se sanja
Stihovi njeni tugama melem
Mraku života svjetlost danja.

Tu ću se skriti u njena njedra,
Neka me rime pučinom nose.
Nek vjetar puše, razapni jedra
Pusti u eter dušu ko kose.

Stihom veslaj, u pjesmi budi
Dok putuju brodovi, brodovi  ljudi.

Dragica Šimić
Obrezaše joj grane
Prije no što je proplakala
Svinuta  uz kamenu hrid
Kao duša uz uspomene

A bez njega ona nije bila
Ni drvo, ni rijeka, ni cvijet, ni žena.

Jer biti drvo značilo je

Dragica Šimić

Mojoj unuci
Ručicom grliš ko lahora daškom
Tepanje tvoje je šum plavog mora.
Oči ko dvije sunčane zrake
Skidaju sjenke sa mojih bora.

Toplota tvoje čiste duše
U srcu mome krijesove pali.
Ljubav života u meni budiš
Iako, tek…čovjek si mali.

Dragica Šimić
Dug je iza mene put
A valovi nemira još me potapaju,
U duši koja je još uvijek mlada
Sumnje i želje se stapaju.

Vjera i nada
Zvijezdu mog života vode,
Živim i radost i bol
Što po istim putima hode.

Dragica Šimić
Pusti
Da do kraja ostanem svoja,
Ne ruši  neobičnost moju
Rutinom sivih boja.

Ne stavljaj me u kalupe
I obličja od normi livena,
Neka  bruje strune,
Nek  zvone  zvona skrivena

Dragica Šimić
U ovoj ljetnoj noći
Mirisat ću po prošlosti,
Po prašini seoskoga  puta
I mirisnim otkosima sijena moga oca.
Po prvim svibanjskim ružama
Mirisat ću dalekim gorama.
Mirisat ću po bakinom ružmarinu
I djevojačkom uzdahu poslije prvog  poljupca.

Dragica Šimić
I  vidim da jutros  rano  već
Nova je Bol pred vratima mojim¸
Stidljiva ali revna, već  i sama svjesna
Da ja sam ona na čija vrata  udara često.

„Uđi, uđi mila“ pozvah je nježno.

Nek zveče bolom  tvoje sandale zlatne
Što ih nose vitke noge odajama  duše.

Dragica Šimić
Noćas se zvijezde zaplele
U  granama od sna
Pa vrba , kao nakićena mlada
Pred oltarom ljubavi sja.
Kao paperje plove oblaci bijeli
Nebom zlatnim od mjesečeva praha
Sazviježđa krase  noć
Tišinom što ostavlja bez daha.