Iz naše arhive/ objavljeno 29.09.2016.
Dragica Šimić
povedi me noćas kroz jeseni zlatne,
začarane staze crvene i žute
da budemo kiša iz oblaka sivog
što ispire suzam livade i pute.
i primi me čvrsto,
za ruku me vodi
postat ćemo boje sa slikarskog platna
Dragica Šimić
Kao zvijezda padalica
Otrgnu se suza s lica.
Kao vjetrić u proljeće
Život prođe.
Malo sreće…
Kraj kamena pod prozorom
Opet cvjeta bijelo cvijeće.
Dragica Šimić
Pjesma duše je vrelo ljepote
Uvala tiha što mirom se sanja
Stihovi njeni tugama melem
Mraku života svjetlost danja.
Tu ću se skriti u njena njedra,
Neka me rime pučinom nose.
Nek vjetar puše, razapni jedra
Pusti u eter dušu ko kose.
Stihom veslaj, u pjesmi budi
Dok putuju brodovi, brodovi ljudi.
Dragica Šimić
Obrezaše joj grane
Prije no što je proplakala
Svinuta uz kamenu hrid
Kao duša uz uspomene
A bez njega ona nije bila
Ni drvo, ni rijeka, ni cvijet, ni žena.
Jer biti drvo značilo je
Dragica Šimić
Mojoj unuci
Ručicom grliš ko lahora daškom
Tepanje tvoje je šum plavog mora.
Oči ko dvije sunčane zrake
Skidaju sjenke sa mojih bora.
Toplota tvoje čiste duše
U srcu mome krijesove pali.
Ljubav života u meni budiš
Iako, tek…čovjek si mali.
Dragica Šimić
Dug je iza mene put
A valovi nemira još me potapaju,
U duši koja je još uvijek mlada
Sumnje i želje se stapaju.
Vjera i nada
Zvijezdu mog života vode,
Živim i radost i bol
Što po istim putima hode.
Dragica Šimić
Pusti
Da do kraja ostanem svoja,
Ne ruši neobičnost moju
Rutinom sivih boja.
Ne stavljaj me u kalupe
I obličja od normi livena,
Neka bruje strune,
Nek zvone zvona skrivena
Dragica Šimić
U ovoj ljetnoj noći
Mirisat ću po prošlosti,
Po prašini seoskoga puta
I mirisnim otkosima sijena moga oca.
Po prvim svibanjskim ružama
Mirisat ću dalekim gorama.
Mirisat ću po bakinom ružmarinu
I djevojačkom uzdahu poslije prvog poljupca.
Dragica Šimić
I vidim da jutros rano već
Nova je Bol pred vratima mojim¸
Stidljiva ali revna, već i sama svjesna
Da ja sam ona na čija vrata udara često.
„Uđi, uđi mila“ pozvah je nježno.
Nek zveče bolom tvoje sandale zlatne
Što ih nose vitke noge odajama duše.
Dragica Šimić
Noćas se zvijezde zaplele
U granama od sna
Pa vrba , kao nakićena mlada
Pred oltarom ljubavi sja.
Kao paperje plove oblaci bijeli
Nebom zlatnim od mjesečeva praha
Sazviježđa krase noć
Tišinom što ostavlja bez daha.
Dragica Šimić
Ostavit ću odškrinuta vrata
Kolibice
Srca moga.
Čeka te uvala zaborava.
Travu planinsku spustih na jastuke,
Ona miriše jače od uzdaha.
Prstohvat metvice
I mjerica majčine dušice
Dragica Šimić
Koliki su puti vodili od tebe
A tebi baš ni jedan.
A voljela sam te
I plakala zbog tvog bola.
Kad su ti u lice pljuvali
I ja sam padala na koljena
I krv pomiješanu s blatom
grčevito stiskala u rukama.
Dragica Šimić
Još dodiri tvoji meki u njoj sniju,
Miris tvoje ruke još me nekad svlada
I poljupci zadnji uvojcima zriju
K’o crvene trešnje iz šumskoga hlada.
K’o lahora eho vratom šapat zvoni,
K’o odbjegla ptica sa zaspalih njiva.
Zatvorila vrata uspomenam‘ svim sam
Ali još te kosa u uvojku sniva.
Iz naše arhive/ objavljeno 29.08.2016.
Dragica Šimić
Jutrom sam pučina mirna
Barkama jedara bijelih
Lakim ih daškom budim
Krilima vjetrova smjelih
Danju sam nestašni val
Pučina što srebrom se ljeska
Milujem ruke dječaka
Što gradi kule od pijeska
Dragica Šimić
Probudi se zemljo umorna od snova
Što smrznutom nogom dani još te gaze,
Propupaj životom i oslikaj suncem
Povenulu travu životne mi staze.
Osjećam tvoj drhtaj, ljepotice moja!
Budi jaka, opet zazeleni grane
Da osjetim sestro, da me sunce ljubi
Vraćajući svjetlo u smrznute dane.
