Vinko Pavić

(Hrvatskim izbjeglicama u spomen)

Svu noć krvnici zavijali
Ko kurjaci.
Tražili logu
Gdje bi meso kidali.
Grohotom se smijali
Nad ugarcima
Žita usklasala
U koje ste umorne oči
Od truda prosuli.

Vinko Pavić
Ovaj je dan
Bez svitanja i sunca
Zarobljen u krletku vlastitog mraka,
Izgubljen poput kapi kiše
Što je zaludu pala na nečiji prozor.

Ovaj je dan
Insomnija probudila
Ljubeći pomamno sjene u umiranju

Vinko Pavić
Molim vas, poštovani,
Smijte se svojoj smrti
Uzdignutih krila,
A moju ostavite
Da je sretnem dok hodam na vrhovima prstiju,
Uspravno
I  imam svoje mišljenje
I budan lajem na mjesec,
Kad u povoju zaboravim sklopiti oči

Vinko Pavić
Kad nas smrt zanjiše na rukama
Suvišna će biti pitanja
Na kakvim se to raskrižjima
Nismo prepoznali,
Iako se u našim očima iskrilo more.
Smjehom smo punili prazne obale
I začuđeni gledali večer što je naslućivala
Kako se valja pribojavati  noćnih sjena.

Vinko Pavić
Zasadit ću svoja pusta polja
Gorčinom besanih noći
I prepustiti se letu usplahirenih ptica
Što će raskošne u pokajanju
Ponovno  uzletjeti
Iz tišine novih humaka
I ljepote moje pokopane krvi.

Prepustiti travkama pero

Vinko Pavić
Vrati mi snove suncem obasjanih dana
I snagu zemaljskog hoda
Zavičajnog ponosa,
Prije nego večer siđe
Na moja zaleđena sjećanja.

I nadvita jedra
Nad prostranstvima jadranskoga mora

Vinko Pavić
Križ,
Iznad sela.

Raspeti gleda
U me.
(Krv mu curi s čela).

Sa strahom
Dodirnuh

Vinko Pavić
Još dok su u moje snove
Udarale dječačke igre,
A utrobu budila žudnja
Za šećernom kockicom,
Upamtio sam te, krhku i blijedu
U hladu cedrove krošnje
Pod kojom se tvoja šarena haljinica
Igrala svjetlošću svemira.

Vinko Pavić
Prestižem svoje vrijeme,
A ne znam kamo vodi ovaj put.

Slutim samo rane raspetoga
I kaplju krvi
Što žeže zgažena u prašini.

Kao svijeća što noć razmeđuje
U nijemo praskozorje

Vinko Pavić
Tvoje ruke što su zasužnjile moj um
Djevičanski miruju uz mrtve bokove
Kojima si srebrnu mjesečinu zavodila
Dobro jutro, moja ljubavi
– Znala si reći,
Dok je svanuće titrajući ulazilo u našu sobu
U kojoj su pokatkad i suze
Ispirale smisao postojanja.

Vinko Pavić
Srebrna jutra u predvorju
Naše kratkovječnosti
Dok su lastavice pjevale
U mojoj kovrčastoj mašti.

Pamtim
I sjene sunčanih povečerja
U tvojoj kosi
U ljetnom perivoju,

Vinko Pavić

Gledala sam te sred jesenje kiše
Kako zaustavljaš poglede
Zabludjelih djevica
I tihi plamen
Jedne uzaludne pjesme.

Gledala sam te žalosnim očima
Pred veličinom izgubljenih ljubavi
Što iz dana u dan utaman umiru.

Vinko Pavić
Godine prođoše od kad smo bili djeca,
A sve je u jedno proljeće stalo,
Proljeće na nebu i na zemlji.

Osudiše nas na lutanja i uzmake
Bez mira u zjenama i s grčem u grlu,
Jer nismo slušali zapovijedi
Bezumnih kapetana.

Vinko Pavić
Ponekad siđem u njene oči
Pune prezira i bez trajnog dodira,
I onda tiho koračam po svojim ranama
Samo da ne čuje prosjačku molitvu.

A ona često silazi u moje prazne oči
Ko zahuktali vjetrovi i svoj hod zaustavlja
Pod sanjivim lanternama
Tek da između očaja i žudnje

Vinko Pavić
Baš ništa nije ostalo od naših dana
Za moje stihove,
A ja nemam dara
Da pamtim imena i događaje.
Sjećam se samo
Poluzatvorenih očiju ispod pokrivača
I sanjarija
Razapetih između bijelih obraza
Koji nisu pristajali