Vinko Pavić
Vrati mi snove suncem obasjanih dana
I snagu zemaljskog hoda
Zavičajnog ponosa,
Prije nego večer siđe
Na moja zaleđena sjećanja.

I nadvita jedra
Nad prostranstvima jadranskoga mora

Vinko Pavić
Križ,
Iznad sela.

Raspeti gleda
U me.
(Krv mu curi s čela).

Sa strahom
Dodirnuh

Vinko Pavić
Još dok su u moje snove
Udarale dječačke igre,
A utrobu budila žudnja
Za šećernom kockicom,
Upamtio sam te, krhku i blijedu
U hladu cedrove krošnje
Pod kojom se tvoja šarena haljinica
Igrala svjetlošću svemira.

Vinko Pavić
Prestižem svoje vrijeme,
A ne znam kamo vodi ovaj put.

Slutim samo rane raspetoga
I kaplju krvi
Što žeže zgažena u prašini.

Kao svijeća što noć razmeđuje
U nijemo praskozorje

Vinko Pavić
Tvoje ruke što su zasužnjile moj um
Djevičanski miruju uz mrtve bokove
Kojima si srebrnu mjesečinu zavodila
Dobro jutro, moja ljubavi
– Znala si reći,
Dok je svanuće titrajući ulazilo u našu sobu
U kojoj su pokatkad i suze
Ispirale smisao postojanja.

Vinko Pavić
Srebrna jutra u predvorju
Naše kratkovječnosti
Dok su lastavice pjevale
U mojoj kovrčastoj mašti.

Pamtim
I sjene sunčanih povečerja
U tvojoj kosi
U ljetnom perivoju,

Vinko Pavić

Gledala sam te sred jesenje kiše
Kako zaustavljaš poglede
Zabludjelih djevica
I tihi plamen
Jedne uzaludne pjesme.

Gledala sam te žalosnim očima
Pred veličinom izgubljenih ljubavi
Što iz dana u dan utaman umiru.

Vinko Pavić
Godine prođoše od kad smo bili djeca,
A sve je u jedno proljeće stalo,
Proljeće na nebu i na zemlji.

Osudiše nas na lutanja i uzmake
Bez mira u zjenama i s grčem u grlu,
Jer nismo slušali zapovijedi
Bezumnih kapetana.

Vinko Pavić
Ponekad siđem u njene oči
Pune prezira i bez trajnog dodira,
I onda tiho koračam po svojim ranama
Samo da ne čuje prosjačku molitvu.

A ona često silazi u moje prazne oči
Ko zahuktali vjetrovi i svoj hod zaustavlja
Pod sanjivim lanternama
Tek da između očaja i žudnje

Vinko Pavić
Baš ništa nije ostalo od naših dana
Za moje stihove,
A ja nemam dara
Da pamtim imena i događaje.
Sjećam se samo
Poluzatvorenih očiju ispod pokrivača
I sanjarija
Razapetih između bijelih obraza
Koji nisu pristajali

Vinko Pavić
Pod ovim nebom u gluho doba
Odzvanja glazba Pasijska
Akordima pečalnih harmonija
U svakom trnu,
U svakom čavlu
I svakoj traheji drva hrasta,>
Jer ostavili smo klupe onih
Koji ih za odmor naših duša
Izdjeljaše.

Vinko Pavić
Duše smo vezali za jesen
I zrnca pijeska što ga vjetar
Mahnito vije nepoznatim stopama,
A nikada se nismo naslonili jedno na drugo
I pričali o sebi i našim snovima
Uronjenima u mekoću bijelih kumulusa.

Ulazimo u budućnost nekih drugih ljudi

Vinko Pavić
Kakve je boje  sreća
Kad oblaci razgrnu njedra i snijeg posrebri ulice
A vi u toplom kutku,
Radosno, stisnuti jedno uz drugo,
Na  bajkovitu početku svijeta
Vraćate kazaljke unatrag
Da se ni jedna sekunda ne zagubi.

Kakve je boje ljubav

Vinko Pavić
Ispustio jednu riječ u smilje
Između pola i rivina,
Riječ o smilju i bosilju.
Riječ mu miriše po smilju.

Prosuo jednu riječ u jablane
Između voda i vilinskih jama,
Riječ o jablanima i gorama.
Cvrkutom je pjevale lastavice.

Vinko Pavić
Djetinjstvo se igralo iza prozirnih zastora
U kojima je ostalo neprobuđeno jutro
I varalo sve refrene
Kojima smo čekali kasne vlakove.

Čitav život bio je položen na dlanu
Što ga je rana jesen njihala
Između izmišljenih priča
I zakašnjelog blagdanskog sunca.