berlin

ODAKLE SVIĆE, ANĐELE

Posted on : 11-10-2014 | By : admin | In : PRIČE SA MILJACKE

0

Mirko Popović
ODAKLE SVIĆE, ANĐELESavladan umorom naslanjaš se na suhu granu jasena, uronjenu u najdublji pojavni oblik nepomičnosti. Nijemo te gleda nepoznata tamna ptica nad visokom travom koju povija reska i jedva čujna glazba sjeverca.

Pomisliš kako vrijeme još uvijek okreće svoje listove, ali ih nisi spreman čitati jer ti se čini da u jednom trenu ne možeš proživjeti susret sa svim tim duboko skrivenim slikama. Uviđaš, međutim, da čitav taj univerzum i nije grubošću jurnuo u tvoju

PTICA NEZNANKA

Posted on : 03-09-2014 | By : admin | In : PRIČE SA MILJACKE

2

piše: Mirko Popović
UHVATITI PTICU NEZNANKUBila sam ptica južnih gora. Ptica Neznanka (tako me Robovlasnik zove). Ptica pjevica. Znam to, iz dubine vremena jer, često se sjećanja vrate:

Toga davnog dopodneva sletjela sam na grančicu pored njega (navedenog u zagradi). Odmarao se na proplanku dok je čekao svoje prijatelje, gospodu Ulje i Akvarel.

Imajući iskustva sa tim velikim dvonožnim bićima koja nisu bila

IRIS

Posted on : 11-08-2014 | By : admin | In : PRIČE SA MILJACKE

0

piše: Mirko Popović 
irisI u svom petnaestom ljetu dojam djevojčice ostavljala je branjem bijelih cvjetova po parkovima, skupljanjem razglednica kroz koje dugo u noć je zamišljala daleke gradove.

Nemirom rukū rasplićući kikice iz pramenja kose, izvijajući se potom pred ogledalima govorila je o ljepoti vjetra dok pleše u travama i osluškivala kako mi srce napaja drhtaj.

S PRVIM LASTAMA

Posted on : 07-08-2014 | By : admin | In : PRIČE SA MILJACKE

0

piše: Mirko Popović
S PRVIM LASTAMAZavisno od treperenja kapljice formirane topljenjem snijega pod prvim proljetnim zrakama sunca, kapljicē kroz koju tupo gleda dok se ona viseći u gornjem dijelu prozorskog okna lagano uvećava – slika fasade susjedne stare kuće mijenja boje, oblik hrapavosti, veličinu i udaljenost u osjetu njegova vida.

Eho onoga što je zadnje čuo dok je Julija sinoć najljepšim glasom na svijetu čitala vratio mu se u najčistijim nijansama:

NJENO LICE U PROZORU

Posted on : 29-07-2014 | By : admin | In : PRIČE SA MILJACKE

0

piše: Mirko Popović
NJENO LICE U PROZORUNije više bilo onih koji bi emocionalno identificirati i dešifrirali presušena korita njenih pruženih ruku za pravednošću, niti, smatrala sam, dovoljno užarenog srca za Božje smilovanje;

nije bilo onih koji bi milosrđe nadnijeli nad njeno patničko lice, onō na kojemu je još samo prepoznatljiva bila prestrašenost, izgubljenost, zgroženost, nečujna glazba najstrašnijeg ljudskog progonitelja – samoće. Koja je pred njom stajala kao zadnji, nezasluženi bič golgotske gorčine proživljenog života.

NA POČETKU SVITANJA

Posted on : 22-07-2014 | By : admin | In : PRIČE SA MILJACKE

0

piše: Mirko Popović
NA POČETKU SVITANJA (2)Prvo se radi oslona zemaljskog stopama klupi kamenoj priklanjamo, tamo gdje se umor primarno prima i razlaže. Stûd snimo pod zvijezdama što ispod i iznad svjetlucaju.

Onda meandrira naša lađa znatiželjom(?), žednim srcem(?), a prazne ruke se upliću u rosu nataloženu po jutarnjoj travi srpnja, po zrelom zlatu pšenice iz čijeg mira stameno izviru zvonici.

Pod njima teče molitva:

SAN O PRSTENU

Posted on : 16-07-2014 | By : admin | In : PRIČE SA MILJACKE

0

piše: Mirko Popović
SAN O PRSTENUZagledala se u korice knjige koju je upravo spustio pored sebe. Htjela ga je nešto upitati, ali je, samo ga tiho podsjetivši da je prošla ponoć, nježno naslonila glavu na njegovo rame.

Gledao je u tamno-plavičastu noć iza prozora brzog vlaka i razmišljao o pročitanome. Galopirajući, brjegovi i šume su odmicali, čas su uranjali u tamu, čas u koprenu sivila pod zvijezdama, u daljini.

Činilo se kao da su sami u svemiru, on i njegov lik u okviru

POSTSCRIPTUM

Posted on : 07-07-2014 | By : admin | In : PRIČE SA MILJACKE

0

piše: Mirko Popović
postscriptum
Nadnesen nad svoje umrlo lice djetinjstva uvijek je vidio negdje napisano pitanje: Ako i jesmo na Zemlji, na planeti, ali gdje smo zapravo mi?

Nitko nas nikada nije podučio, a onaj tko je pokušao prelazio je na stranice bajki i postajao čarobnjak.

Kao dječaku čarobnjaci su mu bili mali sitni ljudi koji borave u žutim večernjim travama pored starih zidina…

IMA IZAĆ´!

Posted on : 29-06-2014 | By : admin | In : PRIČE SA MILJACKE

0

piše: Mirko Popović
(2)IMA IZAĆMarkus i ja se nismo poznavali, osim ako vrsta poznanstva nije par slučajnih pogleda preko rubova pivskih čaša za stolom od teške ebanovine.

Pili smo Sarajevsko u bašti od Glazbe i Smijeha, od Lijeposti otetē  buci i gradskom stampedu. Trošili smo popodnevne sate kao što se troši kreda ili miris ljiljana u prigradskim baštama.

– Ako treba vjerovati ovakvim vijestima – govorio je dok su s

I TO ĆE PROĆI LILIAN

Posted on : 19-06-2014 | By : admin | In : PRIČE SA MILJACKE

0

piše: Mirko Popović
I TO ĆE PROĆI, LILIANNajdublje ranjavaju istrgnute scene. Stanke koje razbuđuju ustuknućem galiota, mirom zauzdanih munja i ognjeva, topova ukroćenih nakon godinā bola. Datumi koji se vraćaju, koji uskaču u ostatke kretanja preostalih slika svijeta.

Zato radije uranjam u šumor krošanja zamišljajući idilu rominjanja kiše u nekim večernjim granama nestalog vremena. No, iako blagotvorno počašćen tim zanosom, izbjegavam mu se temeljito prepustiti zbog Lilianine kritike:

BISTRINA PROLJETNOG JUTRA

Posted on : 10-06-2014 | By : admin | In : PRIČE SA MILJACKE

0

Zagrljene nam se sreću suze…

Mirko Popović
BISTRINA PROLJETNOG JUTRAOko praga zvone kapi u prvom proljetnom suncu. I rasprskujući se nestaju.

Gledam dugo Njeno lice i zamišljam neizvodivo pomjeranje iz egzistencijalnog okvira koji ju zakovao za krevet.

Ne čuje moje misli, ali slušajući  prodorno dživdžanje vrapca u neizlistanoj krošnji iza prozora izgovara teško i nepravilno:

– Proljeće smo ja i ptica, – odgonetam riječi koje su joj, možda, kao kovitlac krenule iz duše, ali zapinju i ne izlijeću kao nekad, kad je proljetno sunce rumenom bojom oživljavalo krovove uokolo i brinulo se

VEČERNJI GLASOVI

Posted on : 06-06-2014 | By : admin | In : PRIČE SA MILJACKE

0

piše: Mirko Popović
VEČERNJI GLASOVINa izmaku snagâ, zastajući, držeći se zida, sporo su silazili do željeznih vrata u dvorištu.

Ponekad bi osjećali da još dobro nose breme godina, ali čim bi ušli i sjeli, taj bi privid brzo opovrgla duboka zadihanost.

Helena je ulazila prva i u slici rumenog predvečerja sjedala na izlizanu klupu pod starim brezovim stablom. A kasne su ljetne večeri počinjale nevidljivim orkestrom zrikavaca u

NE ZABORAVI

Posted on : 02-06-2014 | By : admin | In : PRIČE SA MILJACKE

0

– Kad sam se, nakon svoga izbivanja kroz više od četrdeset godina, vratio u svoju zemlju, prvo što sam poželio vidjeti i iznova proživjeti bili su izlasci na mjesta na koja sam kao dijete išao sa svojim ocem- Činilo mi se da je samo to i bio sav moj prošli život. Pratila me kći moga nećaka, koja nikako nije mogla razumjeti ovu glad da sve to vidim, da se sastanem s izgubljenim vidikom i da – plačem/Augustinović  fra  Augustin/

piše: Mirko Popovic
slika 1
Ne zaboravi voljeti… Samo ćeš tako odrasti, maleni anđele moj.

Da, tako je prije mnogo godina govorio moj otac, a ja pamtim svaki dašak, pokret njegova lica i očiju koje su, činilo se, željele produžiti trajanje slike svijeta s kojega je odlazio.

Ostala sam siroče, ali u meni je živjela očeva zadnja želja, taj glas koji nikada nije izblijedio, trajao je i ostao kao neizgubiva, najsvjetlija stvarnost u mom duhu.

LJUBAV SVE POBJEĐUJE

Posted on : 22-05-2014 | By : admin | In : PRIČE SA MILJACKE

0

E, ljubljena moja…

Mirko Popović
OMNIA VINCIT AMOR– Pođimo, – kažem joj. Ili mi se čini da su njeni koraci. Jer, krupnja mjesec nad tamnom gorom. A takve su večeri bile u vrijeme naših zajedničkih snoviđenja.

Možda večeras miris iz davno nestalih kućica stiže kao uspomena sa ruba njenog velegrada. Onih kućica u čijim smo lađama svanjivali. U ranu je zoru nestajala kloneći se, govorila je, seljačkih pogleda iz susjedstva, tako imenujući

PUTOVANJE

Posted on : 15-05-2014 | By : admin | In : PRIČE SA MILJACKE

0

Petnaesto proljeće poslijeratno

Mirko Popović
PUTOVANJEZastala na visećem komadiću prozorskog stakla tko zna kada napuštenog vagona činilo im se da ju je napokon smirila vrelina lipanjskog  sunca, te da će odahnuti od njena zujanja koje  reže mozak. Po njihovim usputnim kriterijima ta muha je kao programirana bezrazložno neprestano uzlijetala kružno se i besciljno vraćajući ateriranjem čas na jedno, čas na drugo mjesto.