Miroslav Fekete Bičanić

Večeras
Tišina
Urla…

Čuje se
Tek
Šapat
Koraka
Na paučini
Pruženoj
Po traku
Mjesečine
Sjećanja…

Miroslav Fekete Bičanić

Bio je tako
Pjesnik
Kog
Je ubijala
Prejaka
Riječ…

Miroslav Fekete Bičanić
Dani bez stiha
Dani bez proze
Prazni poput dana koji
Se praznim stihom i recima pišu
Riječima koje lete s usana
Poput kradljivih svraka
I ne kažu ništa osim poruge

Miroslav Fekete Bičanić
i vežem
tako
dane
tankim
nitima
postojanja
u konvoj
olupina…

Miroslav Fekete Bičanić
I dođe tako
Dan koji
Podijeli život
Na dva dijela…
Onako, u trenutku…
Na ono prije
I ono poslije

A ono poslije

Goran Bujić
Dah je tu nepoznat i skrovit.
Osluškujem ga strepeći u sobi
a on onda stane. I ponovno plovit
nastavi zrakom, dok mojoj tjeskobi
kraj počinje tek u prvi osvit.
Dah je još uvijek tih a silovit.

Okrećem se zidovima bijele ćudi
sav u strašnu, neizvjesnu miru

Nikola Šimić Tonin
Ruja rujan mjesec.
Godina 1911.
Poznati zagrebački restoran.
U njemu Miroslav Krleža
za stolom sjedi sam.
Zlatni se konča dan.
U nišu pod svod
starinski krov

stihovi: Dragutin Tadijanović
foto: Željko Mužević
Gle, iza hrastove šume, u tamnom sjaju i tišini,
Mjesec se pomalja. Rumen. Okrugao.

Lanjskog ljeta, s klupe ispod kestena,
Gledao sam s tobom, u zanosu,
Izlazak punog mjeseca iza šume hrastove,
U rasvjeti mliječnoj i smijehu.

Oh, kakve li smo krhke igračke
U krvničkima jakim rukama!

Karlo Metikoš – Ivica Krajač – Josipa Lisac

On je moj. Samo moj. On je moj. Samo moj.
Život mi ponekad mnogo daruje
Čak i kad zlo u njemu caruje.
Jedan je i ja ga ne dam!
Sretna sam.

Dao mi je tvoje oči o osmijeh tvoj.
Dao mi je tebe, osjećam te tu …
sreću koja traje i još se ponavlja,

Joso Špionjak
Iščeznuo je staroslavenski bog.
Nitko mu ne zna mjesto stanovanja.
Da li se razočarao u ovaj čudan soj,
koji se vladarima tuđim klanja?

Budi se Sarajevo, Vrhbosna stara,
usne tužaljku ispovijednu zbore,
iskustvo dovoljno za života dva,
a, gle, ljudi još pate, brige ih more.

         (Sonet u akrostihu)

Roko Dobra
Sada nisam nigdje i kušam se snaći,
okrenuti duši koja me ne pamti;
njene će me ptice valjda uspjet naći
u beskraju onom gdje ruj neba plamti.

Bijah crna slutnja kad se laž isprsi
rugobe u srcu, kao usred gnijezda;
eno se još uvijek propinje i trsi
ljigavac gnjusni s gnjilog Stabla zvijezda.

Mirko Popović
da li ćemo se jednom
sretati kao duge sjenke
u predgrađima
bez pitanja bez pozdrava

da li ćemo se jednom
pod verandama ljubavi
tražiti i začuđeni brati
svenulo vrijeme u herbariju

Nikola Šimić Tonin
Imam kuću nemam dom.
Ovdje je Domovina moja.
Tamo sam svoj na svom.

Od kuće idem kući.
Kućim se tamo-amo.
Vrijeme suza je prošlo.

Za kuću se može,

Ante Gregor Jurin
U meni je usnula pustinja
kratkog dosega punoće

lebdim…

Zrak pred očima drhti
čineći pješčano more.